Boris Tadić, patetika jedne demagogije

Boris Tadić, patetika jedne demagogije

Boris Tadić, patetika jedne demagogije

Poražen i napušten od svih, Boris Tadić je odlučio da napusti sve koji su ga već napustili. Marketinški tako bolje zvuči. U realnom vremenu i prostoru on je bivši u svakom pogledu: ostao je i bez titule počasnog predsednika Demokratske stranke, nije više ni njen član i trenutno je nezaposleno lice s prebivalištem na selu. Između redova najavljuje da će, zarad spasa Srbije, verovatno nastaviti političko delovanje u nekoj novoj stranci, koja je, smatra on, neophodna Srbiji na izdisaju.
Ako namerava da preuzme funkciju veštačkih pluća, neka se mane ćorava posla. Slab mu je kapacitet. Jednom smo već iskusili preživljavanje na njegovim aparatima.
Rezultati njegovog političkog angažovanja u spasavanju nacije za proizvod imaju sadašnju vlast nad kojom je baš on širio svoj politički kišobran. Sada, kada ima amrel neadekvatan elementarnim (političkim) nepogodama, Tadić bi da izmišlja nove sprave za oporavak bolesnog društva. Stručnjaka za poslove oporavka ima u svom okruženju napretek, u seoskoj bašti ima mesta i za Snežanu Malović, bivšu ministarku pravde (inače lošiju i od sadašnjeg! Da, i to je moguće!) i Slobodana Homena, neuspelog tragača za izgubljenim (Dražinim) kovčegom. Imali ih još? Za zalivanje cveća i okopavanje bašte, dovoljno.
Tadić navodi i razloge zbog kojih odlazi iz DS-a, oni su, kaže, takvi da on više ne vidi svrhu svog boravka u Krunskoj 69. Kasno je progledao. Da je kojim slučajem ponovo zaseo na demokratski presto, ne bi onoliku žuč izlio spram dojučerašnjih političkih saboraca. Otkako mu stranka ne plaća dinastičku apanažu za stanovanje na Dedinju, imao je vremena da u seoskom miru razmisli o svrsishodnosti postojanja svog političkog bića pod istim krovom sa ostatkom demokrata. Da su redovnije plaćali Malovićevoj i Homenu orezivanje dedinjskog ružičnjaka, ne bi se Boris toliko srdio na sadašnje rukovodstvo stranke. A, bogami, i na nekadašnje.
Ničim izazvan, opleo je i po nekadašnjem zameniku predsednika DS-a i predsedniku vlade Zoranu Živkoviću kao o još jednom uzročniku svog jada. Nije mogao da se seti nikog drugog. Spora mu memorija, loš mu procesor, morao bi Tadić da se resetuje pa da pokuša ponovo. Možda tako pronađe stvarne razloge svoje političke propasti. Kad sistem zabaguje obično je u mašini nekakav kvar. Zaroni Borise u sebe, idi pred ogledalo i priupitaj ga bilo šta, samo ga ne pitaj ko je najlepši na svetu.
Tadiću očigledno Živković bode oči zbog, kako kaže, pogrešnih privatizacija u onih godinu dana postojanja Živkovićeve vlade. Veoma principijelan stav, prosto da čitalac zasuzi nad tom činjenicom. Imam pitanje: da li su ti Borise smetali krv na ulicama, krv po bivšoj SFRJ, pljačke, politička ubistva, progoni svih koji misle svojom glavom i mračna prošlost politike s kojom si se ljubio tri puta u rumene podbule obraze onog dana kada si „pomirio“ Demokratsku stranku sa SPS-om? Da li te zbog toga grize savest? Ovo je bilo drugo pitanje. Postoje i treće, i četvrto…
Kome, Borise, da zahvalimo za osam godina ruiniranja države, osam dugih godina šenlučenja hordi u pljačkaškim pohodima dok si na vlasti bio sa ostacima Miloševićevog aparata? Šta si uradio da pozadina atentata na Zorana Đinđića – ubijenog predsednika tvoje stranke – ne ostane do dana današnjeg samo pozadina?
Da li si se ikada, osim deklarativno 12. marta i ponekim glupavim saopštenjem, založio da se preoru i nebo i zemlja i pronađu inspiratori, nalogodavci, naručioci ili kako god se zvali oni koji tihuju u senci atentata?
Nisi Borise. Nije ti palo na pamet.
Nisi imao ni političku ni ljudsku volju, previše si bio obuzet svojim stajlingom, koketiranjem s medijima, šarmiranjem javnog mnjenja i ženskinja, druženjem s kvazisavetnikom, onim zbog kojeg je izmišljen twitter. Pošto mu wc ne radi da ima gde da se olakša.
Mnogo je pitanja na koja Tadić treba da odgovori. Suviše. Ni na jedno ne zna odgovor. Ono što mu (još) polazi za rukom jeste oplakivanje sopstvene sudbine u direktnom prenosu na televiziji s nacionalnom frekvencijom. Prezenteri vesti mu se zahvališe na vremenu koje je izdvojio da saopšti svoju odluku o izlasku iz stranke. Greška. On bi trebalo da se zahvali i izvini svima koji gledaju takav užegao i gnjecav ritual političkog samospaljivanja koje bi valjda trebalo kod gledaoca da izazove nekakvu emociju.
Nije čak ni srceparajuće, samo je otužno. Recikliranje demagogije i reinkarnacija patetike. Posle toga može s ortakom iz mladosti, onim kvazisavetnikom pred isto ogledalo i pod isti kišobran socijalne mreže. Neka se olakšavaju na twitteru. I da obavezno po obavljenom puste vodu.

 

Izvor: www.kolumnista.com 

Dejan Jeremić

Leave a Reply

Close