Desnica na prodaju

Desnica na prodaju

Piše: Srđan M. Jovanović

 

Iz moje kancelarije na azijskoj strani Istanbula pruža se širok pogled ka Bosforu. Malo je nedostajalo i da lično vidim agresivnog ruskog tobdžiju koji je cevi svojega oružja uperio u Istanbul – pa između ostalih, i u mene – dok je Rusija nanovo pravila još jednu penilnu demonstraciju sile, ovoga puta u Bosforu. Prateći, međutim, bednu adolescentsku igru Erdogana i Putina – desničara koji današnju novu desnicupraktično definišu – pogled mi je ovih dana pao i na drugu stranu, na monitor neprekidno uključenog kompjutera, taj drugi pogled na svet, pored jednog širokog prozora. Vest da je jedan Dverjanin, Aleksandar Lipkovski, izabran za predsednika Nacionalnog prosvetnog saveta, vratila me je na momenat na desničarsku realnost “države” Srbije.

 

Konačno se postavilo i pitanje zašto Vučić ne kritikuje opoziciju desne strane političkog spektra. Iako raštrkani u sijaset partijica, pokreta, „starešinstava” i plemenskih šatora, uspeli su da donekle ojačaju u poslednjih nekoliko godina. Neka istraživanja čak prognoziraju i potencijalni ulazak u parlament nekih od desničarskih pokreta. Kako je moguće da Vučić, koji živi tako što prati i kontroliše medije, nije niti jednom makar verbalno napao desničare putem istih?

 

Hipoteza: zato što ih on kontroliše.

 

Dokazi. Kao prvo, danas je svima jasno da je premijer uspeo da ukroti Šešelja, koji ne samo da ga nije napadao, već ga je na momente i hvalio, napadajući mahom Nikolića, kako bi ga, u Vučićevo ime, podsećao ko je stvarni suveren. Kao drugo, sama činjenica da Vučić ne grdi desničare nam govori dosta toga: zašto bi iko javno kritikovao svoje? Treće, veći broj puta je Vučić direktno ili indirektno napadao Ivicu Dačića i SPS, dajući im neprekidno do znanja da možda u budućnosti neće biti potrebni, te da im je lako naći zamenu. Ko bi ta zamena bio? Desničari. I, naravno, Tadić-Jovanović, ljudi za koje mi još uvek nije jasno kako dobijaju i jedan jedini procenat podrške. Benevolentnost odnosa vladajuće koalicije prema desničarima je nedavno kulminirala izborom jednog od njih u Nacionalni prosvetni savet, čisto da potvrdi hipotezu. Fajgelj je priveden najverovatnije zato što je preterao u datom trenutku, te ga je trebalo iskontrolisati. Uostalom, ako smatrate da se Vučić bori protiv desničara samo zato što je Fajgelj naoko bio priveden na „informativni razgovor”, najverovatnije se varate. Taj čovek je držao i javnu funkciju kao direktor Kulturnog centra Novog Sada, a danas drži profesuru na fakultetu, i to državnom. Uvek su mi bile fascinantne te individue, od Lompara do Fajgelja, koje su toliku dreku i halabuku dizale protiv sistema koji je upravo njima dozvolio da budu na pozicijama na kojima ih ne bi tolerisao nijedan ozbiljni univerzitet. Sve je to moguće ukoliko si lažni opozicionar.

 

Stoga mi je perpetualno zabavan desni deo političkog spektra, te svi oni koji misle da će podržavanjem Radikala, Dveri ili koga-još-već, postići nešto „drugačije” od Napredne stranke.

 

Moguće je, naravno, da grešim. Što se tiče većine mojih analiza srbijanske politike, praktično uvek se inadam da grešim. No, Srbija je poslednjih godina dotaklo dno najdubljeg dna, u kojem je nastavila da kopa novo dno, i to iskopavanje, punom parom, traje i dan danas, tako da je odista sve moguće.

 

Šta još reći? U se, i u svoje kljuse. Zna se ko je prava opozicija.

 

mm

Srđan Jovanović

Rođen u Beogradu, gde je i diplomirao, da bi se potom preselio u Češku, gde je magistrirao i doktorirao. Predavao je nekoliko godina na Univerzitetu Palacki u Olomoucu, na Katedri za istoriju i Katedri za evropske studije i psihologiju. Radio i kao istraživač na Univerzitetu u Bolonji i na Fakultetu javne uprave Univerziteta Pavla Šefarika u Košicama. Osnivač je i urednik akademskog žurnala Humanicus. Autor je nekoliko knjiga i brojnih članaka, kako akademskih, tako i kritičkih i polemičkih.

Leave a Reply

Close