Zašto sam ušao u NOVU stranku

Zašto sam ušao u NOVU stranku

Piše: Ivan Novković

 

Od jula 2014. godine gotovo da nije prošla nijedna nedelja a da ne dobijem poruku sa pitanjem “Zašto sam ušao u Novu stranku?” Pitanja su uglavnom tako formulisana da su slika i prilika društva koje je izgubilo svaku nadu u bolje sutra i poverenje u sve i svakoga, a negde se izgubilo i poštovanje među ljudima. Prijateljski savet: Kada uhvatite sebe u ovakvu klopku, prvo se zapitajte koliko ste vi nekome nada i koliko u vas ljudi mogu imati poverenje. Tek onda razmišljajte o svemu i svakome ko ima uticaj na kvalitet vašeg života. I neka se ne završi na tome, nego smislite kako biste bili najkorisniji sebi i drugima i počnite da radite s ciljem da promenite okolnosti koje vas sekiraju i nerviraju. Ako svi tako budemo postupili, rezultat neće izostati. Ja sam siguran da sam sa sobom raščistio ove detalje i zato sam spreman da javno ponudim odgovor na pitanje koje mi često postavljaju. Smatram da su upravo gubitak nade u bolje sutra i opšti gubitak poverenja taj zid preko kojeg ne možete da vidite koliko je načina da utičete na pozitivne promene, a ne izostanak vladavine prava, siromaštvo, korupcija ili tobože zaprljana politička scena. Ovo drugo može biti samo motiv da se aktivirate. Nemam ambiciju da ulepšavam stvarnost i precenjujem mogućnosti nepoverljivog i čoveka bez nade da razume poruku koju želim da ostavim. Preuzimam rizik da sam možda ostavljanjem poruke koju ćete pročitati banalizovao politički i građanski aktivizam i reših da na pitanje iz naslova ovog teksta odgovorim time da se radi o ličnom interesu.

 

Kao čovek koji je rođen sa rascepom kičme i koristi kolica, s obzirom na to da svakog dana nailazim na prepreke normalnom životu, shvatljivo je bilo da se uključim u rešavanje pitanja položaja osoba sa invaliditetom. Ma koliko posao kojim se bavim jeste za dobrobit celog društva i ma koliko bio srećan da u plodovima nekih mojih budućih uspeha uživaju svi ljudi sa invaliditetom, spreman sam da priznam da sam u politiku ušao vođen ličnim interesom i iskustvom, rešen da pomognem u stvaranju okruženja u kojem se može normalno živeti. Zato mogu slobodno da ponovim, i onima koji su mi pitanje postavili iz dobre namere i onima koji su to učinili sa podsmehom na moj izbor, da sam u politiku ušao iz ličnog interesa. Izuzetno mnogo se krećem svojim kolicima. Svojim poslom i privatnim životom nisam ograničen boravkom u gradu u kojem živim. Želim da obiđem makar svaku urbanu sredinu u Srbiji i zato ona mora biti potpuno pristupačna za moja kolica.

Kako su godine prolazile, uvideo sam kako mi, i privatno i u poslu kojim se bavim, nije moguće postići sve što želim bez usluge personalne asistencije. Uslugu koristim od 2010. godine i kao što sam već više puta pisao o tome, ona se odvija traljavo. Tako će biti sve dok neko ne reši da počne da primenjuje zakon i uslugu personalne asistencije uvede u sistem socijalne zaštite. Ali to mi ne treba samo u Nišu, već usluga mora da zaživi u svakoj opštini u Srbiji. Više puta sam pomenuo da moji ciljevi i želje nikako nisu skromni. Iz toga sledi da mi usluga personalne asitencije ništa ne bi značila ako ne bi bila dostupna svakome u Srbiji kome je potrebna. Ja Srbiju ne mogu menjati sam. Za to su mi potrebne koleginice i kolege širom Srbije. Ako oni nemaju personalnog asistenta, onda ne treba ni meni.

 

Jaoj čoveče, šta me snašlo!? Ovo se sad ja obraćam sebi na način kako mi se često obraćaju ljudi u prolazu izvan Niša. Ne umišljam da je u mom gradu manje predrasuda, već se nosim mišlju da mi se to u Nišu mnogo ređe dešava zato što me ljudi manje-više znaju.  Ali se ovde i dešava iz drugog razloga. Uplaše se ljudi kad čuju da me je pored rascepa kičme zadesilo da moram i na hemodijalizu, ni manje ni više nego tri puta nedeljno po četiri sata. Umesto centara za dijalizu, u Srbiji uglavnom u rukama države imamo nešto što se može nazvati ratnom bolnicom. Sve je nalik na to osim broja zaposlenih. Pod izgovorom štednje smanjen je broj medicinskih sestara. Važno je da ima ko da donosi odluke, ali s odlukom ne nosi odgovornost za nas, već je ona na medicinskim sestrama. I kad su dve u smeni na osam korisnika, gde će pre? U hodnicima gužva kao u pakovanju sardine, sobe male bez ventilacije, čitavih posteljina, dovoljnog broja jastuka i jastučnica, maski, flastera.

Ministre, pogledajte šta ste dozvolili! Dok dođete do redovne nabavke svih potrebnih preparata, završiće Vam se i novi mandat koji se spremaju da Vam daju. Ako niste znali, i mi korisnici hemodijalize smo se udružili kako bismo Vas trgnuli da radite svoj posao. Ali to se očito neće desiti kad već nije do sada. Zato treba da odete. Ni oni koji su Vas tu postavili nisu bolji od Vas kad ne vide da ne radite ništa. Zato i oni treba zajedno sa Vama da odu, da ih ne vidimo više. Hoću da svi ljudi koji su na hemodijalizi dobiju tretman dostojan čoveka i dvadesetprvog veka.

 

Svestan sam da neko ko je u problemima, koje sam naveo na početku, nema u mislima više ciljeve i aktivizam za dobrobit zajednice, ali smatram da ne postoji čovek koji je izgubljen za sebe i društvo i da svako može pronaći put da, radeći za sebe, radi i za dobrobit celog društva. Obuhvativši ono najvažnije što je moj život, želim da vas podstaknem da na nivou ličnog interesa, sebe prenete i pokrenete. Posle decenije i po mog rada u pokretu osoba sa invaliditetom, na vlast su došli ljudi koji su trud svih nas u pokretu totalno obesmislili. Iz tih okolnosti proistekla je moja odluka da pokušam da kroz politički aktivizam promenim makar ovo što mene sprečava da normalno živim. Okruženje spremno da se nosi sa svim što čini moj lični i politički interes koji sam vam predstavio, pronašao sam u Novoj stranci i srećan sam zbog toga. Imam razlog da budem ponosan na te ljude i verujem da ćemo uspeti.

 

mm

Ivan Novković

Leave a Reply

Close