- - - Prenosimo - - -
Â
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome Å¡ta danas za Srbiju znaÄi 5. oktobar. Da li su tadaÅ¡nji masovni protesti, kojima je oboren Slobodan MiloÅ¡ević, bili uzaludni i da li je danas Srbija tamo gde je bila pre 5. oktobra 2000. godine. Sagovornici su bili Vesna Rakić Vodinelić, profesorka prava iz Beograda i predsednica Saveta Nove stranke, i Milivoj BeÅ¡lin, istoriÄar iz Novog Sada.
Bilo je reÄi o tome zaÅ¡to nakon 5. oktobra nije izvÅ¡ena lustracija, zaÅ¡to se Aleksandar VuÄić, Ivica DaÄić i Tomislav Nikolić nikada nisu odrekli onoga Å¡to su radili devedesetih godina, kako je amnestirana SocijalistiÄka partija Srbije, u kojoj meri je rehabilitovan MiloÅ¡ević, u Äemu danaÅ¡nji režim u Srbiji liÄi na onaj od pre 5. oktobra, da li je - kao Å¡to tvrdi VuÄić - MiloÅ¡evićev režim saÄuvao privredu Srbije, a opljaÄkali su je oni koji su doÅ¡li na vlast posle 5.oktobra, da li Rusija daje nadu srpskim nacionalistima da će ostvariti ono Å¡to nisu mogli u ratovima devedesetih, kako se moglo dogoditi da list Politika objavi tekst u kome je Zoran ÄinÄ‘ić optužen da stoji iza ubistava novinara Slavka Ćuruvije, kao i o tome kako Aleksandar Vulin i Maja Gojković prete sudskim procesima uÄesnicima petooktobarskih protesta od pre 17 godina.
Omer Karabeg: Zašto nakon 5. oktobra nije izvršena lustracija? Da jeste, ne bi danas Srbijom vladali oni koji su tada oterani s vlasti.
Vesna Rakić Vodinelić: Lustracije nije bilo zato Å¡to se opozicija koja je doÅ¡la na vlast posle 5. oktobra s razliÄitim motivima borila protiv MiloÅ¡evića. Jedni su se borili protiv MiloÅ¡evićevog nacionalizma, drugi protiv socijalizma, a treći protiv njegove ratne politike. InaÄe, zakon o lustraciji donet je 2003. godine za vreme vanrednog stanja u Srbiji, posle ubistva premijera Zorana ÄinÄ‘ića. Ali on nije mogao da bude primenjen zato Å¡to nisu bili otvoreni dosijei tajne policije. Oni su jedno vreme bili ograniÄeno dostupni na osnovu uredbe, a posle toga je Ustavni sud zauzeo stav da se dosijei ne mogu otvarati na osnovu uredbe, već da je potrebno doneti zakon, a za donoÅ¡enje zakona nije bilo parlamentarne većine. MeÄ‘utim, sve i da je taj zakon primenjen, on ne bi imao velikog efekta, jer je predviÄ‘ao meku lustraciju. Naime, oni koji su bili birani na izborima nisu mogli biti lustrirani, to jeste nije im moglo biti zabranjeno bavljenje javnim funkcijama. To je važilo samo za postavljena lica, a najduže vreme na koje se mogla izreći lustraciona mera bilo je pet godina, u nekim sluÄajevima do deset godina.
Milivoj BeÅ¡lin: Zakon o lustraciji nikada nije primenjen zbog odsustva politiÄke volje. DruÅ¡tvo je suviÅ¡e duboko bilo involvirano u sve ono Å¡to se deÅ¡avalo devedesetih godina. MiloÅ¡evićev režim je u velikoj meri bio izraz autentiÄne volje graÄ‘ana Srbije, većina je prihvatala ciljeve i metode njegove politike. MeÄ‘utim, kada su ljudi postali nezadovoljni rezultatima, odnosno bilansom te politike, to jeste kada su nastupili porazi, oni su uskratili podrÅ¡ku MiloÅ¡eviću i okrenuli se novim kreatorima te iste nacionalistiÄke matrice. To je bio glavni razlog zaÅ¡to je u Srbiji bilo nemoguće sprovesti lustraciju.
Omer Karabeg: VuÄić, DaÄić i Nikolić nikada se nisu odrekli onoga Å¡to su radili u MiloÅ¡evićevo vreme, a to od njih niko nije ni tražio. Danas ih viÅ¡e niko i ne pita Å¡ta su radili devedesetih godina.
Vesna Rakić Vodinelić: Problem druÅ¡tva u Srbiji je to Å¡to zaista niko nije postavio pitanje njihove odgovornosti, pre svega za rat i za ratne zloÄine devedesetih godina. Jednim delom to je zbog toga Å¡to je SocijalistiÄka partija Srbije pod rukovodstvom Ivice DaÄića pokazala dosta fleksibilnosti. Ne treba zaboraviti da SPS nije bio deo vlasti samo izmeÄ‘u 2001. i 2003. godine. DruÅ¡tvo u Srbiji nije smoglo snage da postavi pitanje njihove odgovornosti za otpoÄinjanje rata i za podstrekavanje na ratne zloÄine, a takoÄ‘e vrlo retko se postavljalo pitanje njihove odgovornosti i za katastrofalnu ekonomsku situaciju devedestih godina, jer su sva trojica - i Nikolić, i VuÄić, i DaÄić - u razliÄitim oblicima sudelovali u poslednjoj MiloÅ¡evićevoj vladi. Mislim da se to ima pripisati pre svega nacionalistiÄkoj matrici druÅ¡tva, Äinjenici da je postojao kontinuitet sa vlašću Slobodana MiloÅ¡evića. Na pravnom kontinuitetu je - iz meni teÅ¡ko objaÅ¡njivih razloga, pre svega zato Å¡to je reÄ o pravniku - veoma mnogo insistirao i u tome uspeo Vojislav KoÅ¡tunica, a Äini mi se da su na politiÄki kontinuitet prećutno pristali svi izuzev Zorana ÄinÄ‘ića.
KleÄanje pred Rusima
Milivoj BeÅ¡lin: Kada su se naprednjaci politiÄki presvlaÄili, oni su stalno govorili - jeste, greÅ¡ili smo, ali nikada niko od njih nije rekao u Äemu su greÅ¡ili. Kada je Vili Brant kleknuo u VarÅ¡avskom getu 1970. godine, on je rekao da ljudi ne mogu pobeći od svoje istorije. On je prihvatio odgovornost iako nije participirao u kreiranju nacistiÄke politike, a danaÅ¡nji vrh Srbije uÄestovao je u onome Å¡to se dogaÄ‘alo devedesetih. S njihove strane nije bilo nikakvog pokajanja. Sa druge strane, metode koje je MiloÅ¡ević primenjivao devedesetih - od ubistava politiÄkih protivnika i novinara do agresije na susede - danas primenjuje ruski predsednik (Vladimir) Putin. Zbog toga danas znaÄajan deo intelektualne, politiÄke i medijske elite Srbije - usuÄ‘ujem se da kažem - podaniÄki i kvislinÅ¡ki kleÄi pred Rusima. Režim u Kremlju im daje iluziju da su devedesetih godina radili ispravne stvari, da nemaju zbog Äega da se kaju i da su bili poraženi samo zbog zapadnih zavera.
Vesna Rakić Vodinelić: Velike evropske države koje su imale mraÄnu istoriju u Drugom svetskom ratu - NemaÄka pre svega, a i Francuska - uspele su nekako da naÄ‘u put pokajanja. Pre dva godine Angela Merkel je rekla da je holokaust postao deo nemaÄkog nacionalnog bića, a Državni savet Francuske 2007. godine priznao je odgovornost Francuske za deportaciju Jevreja na poÄetku Drugog svetskog rata. NiÅ¡ta sliÄno tome, a pogotovo niÅ¡ta sliÄno onom kleÄanju Vilija Branta, nije se dogodilo u Srbiji.
Omer Karabeg: U kojoj meri je danas rehabilitovan i sam Milošević?
Milivoj BeÅ¡lin: Slobodan MiloÅ¡ević je rehabilitovan u meri u kojoj je njegova politika nacionalizma, nasilja, autoritarizma, populizma i antizapadnjaÅ¡tva i danas aktuelna u Srbiji, a velikim delom jeste. Ponavljam, MiloÅ¡ević je bio izraz većinske volje srpskog druÅ¡tva. Njegova vlast nije bila nametnuta, on nije doÅ¡ao na stranom tenku, ona je, nažalost, izraz naÅ¡eg razumevanja politike. ÄŒesto citiram istoriÄarku Latinku Perović koja kaže da se Srbija toga vremena ne može objasniti MiloÅ¡evićem, već se pre MiloÅ¡ević može objasniti Srbijom. On je dobio podrÅ¡ku Å¡irokih slojeva stanovniÅ¡tva upravo zbog toga kakav je bio. U tome treba tražiti razloge zaÅ¡to je Srbija tada iÅ¡la mimo sveta, zbog Äega je odbacila promene i nije krenule putem kojim su iÅ¡le druge istoÄnoevropske države, već je krenula u ratove za teritorije. Ta matrica se i danas sve viÅ¡e promoviÅ¡e od strane predstavnika režima.
Frustracija zbog poraza u ratu
Vesna Rakić Vodinelić: MiloÅ¡evićeva vlast je rehabilitovana u vrlo velikoj meri, pre svega - poluge te vlasti nisu uklonjene. ObjaÅ¡njenje je istorijsko, ali isto tako i politiÄko i pravno. Nastavak politike Ävrste ruke, manje ili viÅ¡e prikrivenog nacionalizma i nekakvog osvetniÄkog besa rezultat je Äinjenice Å¡to je Srbija ratni gubitnik koji pokuÅ¡ava da se predstavi kao faktor stabilnosti i ekonomski lav na Balkanu, Å¡to ona nije. Mislim da je frustracija, koju graÄ‘ani Srbije osećaju zbog poraza u ratu, bitno uticala na nastavljanje MiloÅ¡evićeve politike. Naravno, MiloÅ¡evićeva politika u jednom delu, a to je politika rata sa okolnim narodima, na svu sreću ne može da se nastavi. I to je ono Å¡to bitno razlikuje devedesete godine od danaÅ¡njeg vremena. Opresija nad graÄ‘anima Srbije je poslednje Å¡to je ostalo naÅ¡em autoritarnom vladaru, Äija vladavina polako prelazi u otvorenu diktaturu.
Omer Karabeg: Može li se onda današnji sistem u Srbiji nazvati restauracijom Miloševićevog sistema?
Vesna Rakić Vodinelić: Moglo bi se reći da je restauracija donekle izvrÅ¡ena. Ponavljam, osnovna razlika je u tome Å¡to viÅ¡e nema rata na tlu bivÅ¡e Jugoslavije i nadam se da ga neće ni biti. Na Äelu Srbije je autoritarni voÄ‘a koga - manje ili viÅ¡e otvoreno, iskreno ili ne - Evropa prihvata i podstiÄe da naglaÅ¡ava svoja formalna proevropska opredeljenja. To je neÅ¡to Å¡to takoÄ‘e razlikuje ovaj režim od MiloÅ¡evićevog. Ali, Å¡to se tiÄe unutraÅ¡njeg politiÄkog delovanja - bitne razlike nema. UnutraÅ¡nja politiÄka opresija u Srbiji ne razlikuje se od one kakva je bila u MiloÅ¡evićevo vreme. Jasno je da u Srbiji nema demokratije. Naprotiv, Äak se formalni viÅ¡epartijski sistem koji danas imamo u parlamentu, i ne pokuÅ¡ava predstaviti kao demokratija, to je otvorena diktatura većine nad manjinom.
Milivoj BeÅ¡lin: Ne spadam meÄ‘u one koji misle da su nam se devedesete vratile. Mislim da, nažalost, one suÅ¡tinski nikada odavde nisu ni otiÅ¡le. KljuÄne karakteristike MiloÅ¡evićeve vlasti nikada nisu bile do kraja sruÅ¡ene - ni u praktiÄnom, ni u ideoloÅ¡kom smislu - da bi se sada restaurirale. Zoran ÄinÄ‘ić je 5. oktobra ostao u manjini u nameri da se izvrÅ¡i radikalniji raskid sa MiloÅ¡evićevim nasleÄ‘em. Na joÅ¡ veće nerazumevanje su tada naiÅ¡li predlozi o zabrani SocijalistiÄke partije Srbije, Srpske radikalne stranke i JUL-a, kao zloÄinaÄkih organizacija. Ubrzo posle atentata na premijera ÄinÄ‘ića Vojislav KoÅ¡tunica - koji je zapravo bio faktor kontinuiteta sa MiloÅ¡evićem i u personalnom smislu, jer je preuzeo mnoge njegove kadrove, ali i u ideoloÅ¡kom - vratio je SPS u politiÄki život, a to znaÄi i na vlast. KoÅ¡tunica je poÄeo da diže posrnulu nacionalistiÄku ideoloÅ¡ku matricu dajući joj Å¡ansu za preživljavanjem. SliÄnu politiku je donekle nastavio i (Boris) Tadić, tako da dolazak Srpske napredne stranke na vlast 2012. godine nije veliki diskontinuitet, jer je sve vodilo ka tome.
Kako je Milošević “spasio†privredu
Omer Karabeg: VuÄić se odmah po dolasku na vlast Äuvao da afirmativno govori o devedesetim, a danas to otvoreno radi. VuÄić je nedavno rekao da su oni, to jeste MiloÅ¡evićev režim, devedesetih godina saÄuvali osnove industrijske i poljoprivredne proizvodnje, srž i suÅ¡tinu privrede, koja je, kako on kaže, rasturena i opljaÄkana od 2000. do 2007. godine. ZnaÄi, ÄinÄ‘ić je rasturao ono Å¡to su MiloÅ¡ević, DaÄić i on saÄuvali.
Vesna Rakić Vodinelić: U to može verovati samo neko ko devedesetih godina nije živeo u ovoj zemlji i ko niÅ¡ta o tome nije Äitao. Podsetiću da su, recimo, nekoliko meseci nakon pada MiloÅ¡evića prestale restrikcije struje i da je uskoro doÅ¡lo do potpunog oporavka energetske osnove Srbije. Pri kraju MiloÅ¡evićeve vlasti plate zaposlenih u osnovnim i srednjim Å¡kolama bile su oko 25 maraka, da bi posle dve ili tri godine bile preko 250 evra. Dakle, možemo samo - ako smo kratke pameti -tvrditi da je MiloÅ¡ević neÅ¡to saÄuvao. U vreme MiloÅ¡evića u Srbiji je bila inflacija kakva nikada nije zabeležena nigde u svetu. Svi resursi su bili upropaÅ¡teni. VuÄićev režim pripisuje pljaÄkaÅ¡ku privatizaciju vlastima posle 2000. godine. MeÄ‘utim, neke od one 24 po zlu Äuvene privatizacije bile su izvrÅ¡ene po zakonu o privatizaciji iz 1991. godine - u MiloÅ¡evićevo vreme. To se odnosi na Luku Beograd, na dnevne novine „VeÄernje novosti“ - Äija se svojinska struktura ni danas ne zna - i na joÅ¡ neka velika preduzeća. Naravno, bilo je pljaÄkaÅ¡kih privatizacija i posle 2000. godine, ali ono Å¡to se stalno zaboravlja je da ih je najmanje bilo u vreme vlade Zorana ÄinÄ‘ića, a najviÅ¡e u vreme prve vlade Vojislava KoÅ¡tunice. Sve su to Äinjenice koje su se zaboravile, pa mladim generacijama i biraÄkom telu, koje se ne odlikuje dugotrajnim pamćenjem, nije teÅ¡ko prodati laži.
Svaki dan sat mržnje
Omer Karabeg: Gospodine BeÅ¡lin, mislite li da ljudi veruju VuÄiću kada kaže da je MiloÅ¡ević saÄuvao privredu, a da su oni koji su doÅ¡li posle 5. oktobra sve to rasturili i opljaÄkali?
Milivoj BeÅ¡lin: OÄito je da neki veruju, a neki ne veruju, ali bojim se da to nije jedina laž koja ovde prolazi. Ovde su laži, spinovanje, propaganda, teorije zavere postali sistem vladanja. Ako pogledate naslovne strane beogradskih dnevnih listova - to je nuklearni otpad. Sem jednog dnevnog lista, svi ostali nude verbalno nasilje, brutalne laži, ogoljenu propagandu - to je zaista besprimerno. Danas mediji Äesto deluju brutalnije nego devedesetih. To je doslovno raspamećivanje ljudi. Ovde se izbrisala svaka granica izmeÄ‘u laži i istine, stvarnosti i fikcije, informacije i propagande - tako da svaka laž i svaka ludost može da proÄ‘e. U takvom brutalizovanom svetu laži i propagande svakog dana, Å¡to bi Orvel rekao, imate po jedan sat mržnje. Samo se od dana do dana menja objekat te mržnje. Danas su to Albanci, sutra Makedonci, pa BoÅ¡njaci, zatim Hrvati i tako dalje. U takvom ambijentu onda možete da govorite da je privreda Srbije saÄuvana devedesetih i uniÅ¡tena posle 2000. godine. To sve nema nikakve veze sa evropskim i demokratskim vrednostima, a Brisel i Berlin, menjajući demokratiju za stabilnost, sve to oÄito podržavaju. Posledica takve politike Evropske unije je da na kraju, kao Å¡to se to pokazalo u Makedoniji, izgubite i demokratiju i stabilnost, pa Balkan opet postaje bure baruta.
Omer Karabeg: Danas se deÅ¡ava ono Å¡to je bilo nezamislivo do pre nekoliko godina. Pre neki dan, „Politika“ je objavila tekst bivÅ¡eg glavnog urednika „Politike ekspres“ ÄorÄ‘a Martića koji je pet dana pre ubistva Slavka Ćuruvije u svom listu objavio tekst u kome je Ćuruvija oznaÄen kao najgori izdajnik. Smatra se da je taj tekst bio najava Ćuruvijinog ubistva. Martić sada insinuira da iza ubistva stoji ÄinÄ‘ić.
Vesna Rakić Vodinelić: To je ta vrsta laži koja nas napada sa stranica tabloida i Politike koja je, zapravo, neka vrsta porodiÄnog tabloida, utoliko Å¡to u njoj nema pornografije, ali ima svega ostalog. Nema pornografije u bukvalnom smislu, ali ima politiÄke pornografije.
Osveta poraženih
Omer Karabeg: Da li uskoro možemo oÄekivati osvetu onih koji su pali 5. oktobra? Ministar Aleksandar Vulin, koji je vrlo blizak VuÄiću, nedavno je izjavio da treba pronaći i kazniti sve one koje su upali u SkupÅ¡tinu 5. oktobra, a Maja Gojković, predsednica skupÅ¡tine Srbije, tvrdi da su tada iz zgrade skupÅ¡tine nestale na stotine i hiljade skulptura i slika. Da li nakon 17 godina sledi osveta poraženih?
Milivoj BeÅ¡lin: Mislim da bih na vaÅ¡e pitanje najpre morao da odgovorim kontrapitanjem: ko je tu na kraju poražen? Jer, njihov projekat je opstao. Verujem da oni imaju želju za revanÅ¡om, ali nisam siguran da su njihovi motivi samo liÄni. Oni su i ideoloÅ¡ki i politiÄki. Oni su devedesetih bili na pogreÅ¡noj strani istorije, pa bi sada da pokažu da to nije tako i da su tada vodili ispravnu politiku. Ipak, važnije od toga je Å¡to se srpski nacionalizam, kao poražena i frustrirana ideologija, zbog promenjenih meÄ‘unarodnih okolnosti u punoj snazi vraća na scenu uz, kao Å¡to sam već rekao, snažnu medijsku, obaveÅ¡tajnu i svaku drugu podrÅ¡ku autokratske Rusije.
Danas Rusija srpskom nacionalizmu vraća nadu u mogućnost istorijskog revanÅ¡a i revidiranja poraza koji je on doživeo devedesetih. Dakle, kljuÄni problem Balkana bi mogao biti pokuÅ¡aj Srbije da u regionu izravna raÄune iz devedesetih. Ne mislim da će to da se dogodi sutra i da je novi rat izvestan, ali za poÄetak - oni će da vrÅ¡e brutalnu reviziju istorije devedesetih. Meni zaista nije jasna logika vlasti koja izlazi na izbore sa politiÄkim programom koji je nominalno proevropski, a istovremeno preko „Politike“ i tabloida svakodnevno Å¡iri mržnju prema Evrope.
Vesna Rakić Vodinelić: Oni svakako imaju potrebu za revanÅ¡om. Za tu najužu grupu oko vladara Srbije - ne biti na funkciji je neÅ¡to najstraÅ¡nije. To je i sam VuÄić nehotice otkrio kada je postavljajući (Bratislava) GaÅ¡ića za Å¡efa glavne bezbednosne agencije rekao da je on izdržao godinu i po dana bez ijedne funkcije. Po njihovoj logici - ako neko nije godinu ili dve na funkciji, propao mu je deo života. Oni su sebi umislili da imaju pravo da rukovode ovom državom. Å to se tiÄe Aleksandra Vulina i Maje Gojković, mislim da graÄ‘ani Srbije treba da se sete njihove uloge u devedesetim godinama. Vulin je uvek bio nekakav lažni maneken koji je umiÅ¡ljao da liÄi na ÄŒe Gevaru. Prema tome, bilo Å¡ta Å¡to liÄi na revoluciju - a 5. oktobar je u izvesnoj meri na to makar formalno liÄio - njemu bi trebalo da prija, ali poÅ¡to je on zapravo kontrarevolucionar u pravom smislu te reÄi, dakle u smislu restauracije mraÄnjaÅ¡tva, njemu 5. oktobar ne može da prija. Naravno, njegov pokuÅ¡aj da se pravnim putem sveti graÄ‘anima koji su bili na ulicama Beograda 5. oktobra ne bi trebalo da proÄ‘e, premda možda tom tvrdnjom rizikujem da ispadnem smeÅ¡na, jer suviÅ¡e držim do pravnog poretka ove zemlje.
A Å¡to se tiÄe Maje Gojković - to Å¡to ona govori je Äisti bezobrazluk. Dok je ona bila gradonaÄelnica Novog Sada, desila se jedna od 24 sumnjive i sporne privatizacije, a tiÄe se autotransportnog preduzeća Vojvodina. Postoji pravosnažna presuda Vrhovnog suda kojim je država Srbija obavezana da privatniku koji je privatizovao to preduzeće isplati Äetiri miliona eura. Ta presuda joÅ¡ uvek nije izvrÅ¡ena. Ono Å¡to bi Maju Gojković svakako trebalo pitati - da li te slike i skulpture, o kojima ona priÄa, vrede Äetiri miliona eura, koliko država Srbija zbog nje i njene klike mora isplatiti iz naÅ¡ih džepova, a ne iz njenog. Dakle, neka Maja Gojković prvo iz svog džepa izvadi Äetiri miliona eura, pa ćemo onda da vidimo koji će sud na naknadu Å¡tete da osudi graÄ‘ane koji su prodrli u skupÅ¡tinu 5. oktobra 2000. godine.
Å ta je ostalo od 5. oktobra?
Omer Karabeg: U zakljuÄku, da li je iÅ¡ta ostalo od 5. oktobra ili je Srbija, Å¡to se tiÄe demokratskih sloboda i pravne države, ponovo tamo gde je bila u MiloÅ¡evićevo vreme?
Vesna Rakić Vodinelić: Nažalost, 5. oktobar je politiÄki demonizovan i to sa priliÄnim uspehom. Verujem da većina graÄ‘ana gleda na 5. oktobar kao na izneverenu Å¡ansu i krivicu za to pripisuje iskljuÄivo vlastima koje su doÅ¡le nakon pada MiloÅ¡evića. Å to se tiÄe stanja ljudskih prava, ono je danas u Srbiji jadno. Ali, ne bih mogla baÅ¡ reći da je toliko jadno i beznadežno kao u MiloÅ¡evićevo vreme, jer je Srbija ipak Älanica Saveta Evrope i nalazi se pod kakvom-takvom kontrolom Evropskog suda za ljudska prava, mada Srbija nije baÅ¡ previÅ¡e raspoložena da izvrÅ¡ava njegove presude. Ne treba zaboraviti ni Äinjenicu da Srbija u MiloÅ¡evićevo vreme nije bila Älanica Ujedinjenih nacija i da je to postala nakon 5. oktobra. Dakle, ne bih bila baÅ¡ potpuno pesimistiÄna. Mislim da Älanstvo u tim organizacijama ipak neÅ¡to znaÄi.
Milivoj BeÅ¡lin: Peti oktobar je pre svega bio odbrana izbornih rezultata koje je MiloÅ¡ević ukrao - to moramo imati u vidu kada ocenjujemo njegov znaÄaj. U Å¡irem smislu on je bio ne samo pobuna protiv korumpiranog i zloÄinaÄkog režima, već i protivljenje daljoj izolaciji Srbije i izjaÅ¡njavanje za njeno ukljuÄivanje u evropske i svetske tokove. Tako da - iako ne mislim da je Srbija u demokratskom razvoju mnogo odmakla od devedesetih - nisam pristalica miÅ¡ljenja da je sve isto kao devedesetih godina i da nema nikakve promene. Iako je Srpska napredna stanka nakon dolaska na vlast 2012. godine u rekordno kratkom roku slomila ceo politiÄki sistem, ipak postoji nekakva makar nominalna proevropska platforma, politiÄki protivnici i kritiÄki novinari se ne ubijaju na ulici, kao Å¡to je to bilo u MiloÅ¡evićevom režimu, a nesuglasice u regionu ne reÅ¡avaju se ratnim sredstvima. To jesu nekakve tekovine 5. oktobra i u tom smislu nisam potpuni pesimista.
Â
Preuzeto sa: www.slobodnaevropa.org
Leave a Reply