Jedna mala komparacija

Jedna mala komparacija

Jedna mala komparacija

„Smanjena kupovina automobila“. „Prodaja stanova ide veoma loše“. „Sve manje mladih osniva familiju“. „Lokali zvrje prazni“. „Prodaja BusPlus karata opala“.

Šta je zajedničko svim ovim naslovima?

 

Jedna stvar: bedno mala finansijska moć građana Srbije. Manja i manja, slabija i slabija iz meseca u mesec. Štaviše, ovako loše nije bilo ni za vreme Miloševića. Prosečni građanin Srbije je toliko osiromašio, da mu ni u ludilu ne bi palo na pamet da pokuša da kupi stan (živeće sa roditeljima dok ne umru, šta drugo) ili kola (ako imaš par hiljada evra, bolje da ih pojedeš), da ne pominjem da se odluči da osnuje familiju – dete bi mu gladovalo i išlo boso u školu. Drastično povećanje broja gore navedenog tipa naslova tokom 2014. godine nam govori o sve brže propadajućem standardu građana.

 

Pored toga, da vam otkrijem jednu malu, javnu tajnu: Srbija je jedna od najskupljih zemalja Evrope. Uradio sam jedan kratki komparativni pregled Srbije sa nekim drugim evropskim zemljama. U mnogima sam i živeo, a posetio još više. Gledao sam šta gde košta koliko. Apsolutna cena nije važna, naravno, već sam postavio pitanje: Koliki deo prosečne plate se u toj i toj zemlji izdvaja za, primera radi, mesečnu markicu za prevoz, a koliko u Srbiji? Te dve instance se onda porede. Jerbo ako je u Srbiji mesečna karta 25 evra, a prosečna plata 300, a negde druge mesečna karta 35, dok je prosečno primanje 1000 evra, jasno je da je Srbija skuplja, jer se drastično veći procenat prosečnog primanja mora izdvojiti za istu stvar. Inače, dovoljno je poražavajuća i činjenica da se u Srbiji od prosečne plate ne može preživeti.

 

Da krenemo upravo sa mesečnom kartom za prevoz? U Srbiji je za istu potrebno izdvojiti paprenih 6,7% plate. U Pragu – 2,3%. Berlin? 4,3%. Oslo je, verovali ili ne, jeftiniji od Beograda – potrebno vam je svega 2,3% plate. Da, Beograd je skuplji od Osla. Kako rekoše, neće se menjati ugovor o radu BusPlus-a? I ne samo to – nego će i da poskupi!

 

Da pogledamo onda i koliko je u proseku potrebno da se izdvoji za jednosoban stan u centru glavnog grada. Uporedio bih ponovo Beograd sa Pragom, Berlinom i Oslom. Oslo: 37% plate je potrebno za jednosoban stan u centru. Berlin: 34% plate. Prag: 52%.

Beograd? 55%.

Cena litre mleka? U Pragu vam je potrebno 0,08% plate. Berlin? 0,04%. Oslo? 0,05%.

Beograd? Četiri puta skuplji no Oslo, pet puta skuplji od Berlina: 0,20%.

 

Proverite sami. Ukoliko znate da postavite procentualnu računicu, neće vam biti problem. Informacije pogledajte na Numbeo sajtu, jednim od najpoznatijih i najprofesionalnijih statističkih sajtova koji govore o cenama širom sveta – sajt biva update-ovan redovno najnovijim informacijama od strane ljudi širom sveta. Pogledajte i plačite.

 

Ali, ne brigajte. Biće nama bolje za dve godine. Mada...kako ono beše...ne rekoše li nam to upravo pre dve godine? Hm. Kako pisaše Luis Kerol, curiouser and curiouser. Osećam se kao da živim u Matriksu. Koje mere se preduzimaju u državi u kojoj ljudi jedva imaju novca i za hleb? Smanjivanje plata. Da imaju još manje. Bravo! Fantastično! Koje su još mere po sredi? Sigurno nešto čime će se povećati produktivnost, pa time i godišnji profit...ali ne! Država je od Etihada pozajmila novac, dakle, ušla u još veći dug. Šta mislite, ko će taj dug otplaćivati? Sigurno se, onda, planira izgradnja nečega što će poboljšati kvalitet života i omogućiti ionako siromašnim građanima da lakše žive. Metro je rešenje polovine problema Beograda. Ali ne...gradi se Beograd na vodi, kompleks namenjen prevashodno bogatima...a otvoriće se „nova radna mesta“ za vratare, čistače i ko-zna-koje-još blue collar „pozicije“, često dezignirane kao moderno ropstvo.

 

Pitam se, pitam – da neće za koju godinu da ukinu plate jednostavno? Pazite, onoliko ljudi nema ni posao, a vi sada, ako posao imate, hoćete još i platu, pa sram da vas bude. Penzije? I to da se ukine, da se uvede lapot. Pa zar da ne radite ništa, a da primate platu? (Na stranu što je to vaš novac, koga je to briga). Ne može, sramota, stid!

 

Šta da vam kažem. Kako ste glasali, tako i živite.

 

Ono što je meni lično najgore je činjenica da kako ste glasali, tako i ja živim. I onih osamdesetak posto ljudi koji nisu tako glasali. Demokratija, nema šta.

mm

Srđan Jovanović

Rođen u Beogradu, gde je i diplomirao, da bi se potom preselio u Češku, gde je magistrirao i doktorirao. Predavao je nekoliko godina na Univerzitetu Palacki u Olomoucu, na Katedri za istoriju i Katedri za evropske studije i psihologiju. Radio i kao istraživač na Univerzitetu u Bolonji i na Fakultetu javne uprave Univerziteta Pavla Šefarika u Košicama. Osnivač je i urednik akademskog žurnala Humanicus. Autor je nekoliko knjiga i brojnih članaka, kako akademskih, tako i kritičkih i polemičkih.

Leave a Reply

Close