Kampanje i politikanstva

Kampanje i politikanstva

Kampanje i politikanstva

Cumhurbaşkanı Vučić je, kao i tako često, vaninstitucionalnim putem (srpski: medijima) zapretio izborima. Pretpostavili smo da su novi izbori jednostavno odraz apsolutne nesposobnosti vlade da se bavi bilo čime osim predizbornom kampanjom. Budimo realni – preko tri godine vlasti SNS je značilo i preko tri godine neprekidne predizborne kampanje, kao i kontinualnog, dosadnog, neargumentovanog i nesuvislog (pseudo)opozicionog diskursa. Da, ljudi koji su na vlasti – a koji znaju samo i jedino da vode perpetualni filibustering – ne prestaju sa opozicionim diskursom. Šta će, kad ne znaju drugo.

Pretpostavili smo, dakle, da se iznova spremaju izbori kako bi se zamaskirali realni problemi u kojima se ova država i ovo društvo nalaze. Ispostavilo se, pak, da je priča o izborima bila zastrašivanje koalicionih partnera sa jasnom porukom: „Možemo i bez vas, pazite šta radite“. Kampanja jasno usmerena protiv Dačića (opet) samo potvrđuje ovu teoriju. Pitanje je sledeće – kada će i Dačiću da se sve to smuči, kao i kada će SNS da loše proceni već opadajuću podršku koju ima?

Umesto izbora, dakle, dobijamo jednu drugu verziju istog recepta, a to je ponovno „prekomponovanje“ vlade iliti reizbor poltronske kamarile. Ulizice se moraju neprekidno takmičiti među sobom, a ponovna reorganizacija ministara (i koga-već-još) je nešto poput rezultata ispita na predmetu Brown nosing 101,jedini predmet koji se polaže tako što se na njemu pada. Makar metaforički. Pored svega toga, naravno, sva ta farsa je tu da zamaže narodu oči, kao i uvek. Čisto politikanstvo.

U međuvremenu se opozicija naoštrila za izbore. Iako ih, sudeći po svemu, neće biti ove godine, biće ih kad-tad, a ideje o koalicijama – kao i odveć obavljeni koalicioni potezi, poput mitinga u Nišu, koji je odista bio dobar – napreduju. Više je nego jasno da je koaliciono delanje iliti udružena borba jedini način. Žao mi je što ljudi političkog potencijala poput Borka Stefanovića izlaze iz idejnog koalicionog tabora, no šta da se radi. Dalje usitnjavanje opozicije ne vodi apsolutno ničemu. Stoga mi nije najjasnijimodus operandi Saše Radulovića, koji često zaboravlja da se bori protiv vlasti, a ne opozicije. Neretko u intervjuima pomene kako će se „ubrzo znati ko je najjača opoziciona stranka“, kao da su mu ostali opozicionari politički neprijatelji. Ovde se vidi Radulovićevo političko neiskustvo, no, ima vremena. Politika je surova na ovom polju – ko se ne snađe, ispadne iz trke.

Srećom, Nova stranka, na čelu sa Živkovićem i Pavićevićem, vrlo dobro zna koje bitke bije. Pavićević, kao najistaknutiji poslanik skupštine, predstavlja oličenje modernog srpskog političara dvadeset prvog veka. Obrazovan, uporan, istrajan. Sa druge strane je tu Babić, sa sve „javnim nabavcima“, „svemirskim“ godinama i „vazduplohovima“. Možemo Pavićevića shvatiti kao kontra-Babića, suštu suprotnost. Takvi su nam upravo i potrebni dok nam se nude prekomponovanja, izbori i odiozni diskursi koji su dosadili i bogovima i ljudima. NOVA i DS su videle da makar u Nišu ima neke nade, pokazavši i jak potencijal za udruženo delanje u budućnosti. Iz Niša je, uostalom, i devedesetih sve krenulo.

Ovim tekstom bih želeo – a nadam se da sam to iole jasno predstavio – i da se izdvojim od sumornih komentara o „razjedinjenoj opoziciji“, o tome kako „nema za koga da se glasa“, kako nikome ništa ne valja i tako dalje. Lako je kritikovati opoziciju u ovakva tužna vremena. Bolje – i teže – je angažovati se, kako ko zna i ume. Srđa Popović je sasvim suvislo pričao na N1: lajkovanje ne pomaže. Angažujmo se. Možda jesam hiljadu kilometara udaljen, ali, eto, radim šta mogu. Probajte i vi, dragi čitaoci.

mm

Srđan Jovanović

Rođen u Beogradu, gde je i diplomirao, da bi se potom preselio u Češku, gde je magistrirao i doktorirao. Predavao je nekoliko godina na Univerzitetu Palacki u Olomoucu, na Katedri za istoriju i Katedri za evropske studije i psihologiju. Radio i kao istraživač na Univerzitetu u Bolonji i na Fakultetu javne uprave Univerziteta Pavla Šefarika u Košicama. Osnivač je i urednik akademskog žurnala Humanicus. Autor je nekoliko knjiga i brojnih članaka, kako akademskih, tako i kritičkih i polemičkih.

Leave a Reply

Close