Vujaklija nas uÄi da kult znaÄi divljenje do obožavanja, a VuÄić da je to njegov cilj u životu. Uspeo je u naumu da ga se svi plaÅ¡e, a makar potajno žele da budu kao on.
Mada to nije bilo lako, okružio se gorima od sebe kojima ne smeta njegovo Å¡ikaniranje, vikanje i vreÄ‘anje... Neprestano veliÄati neÄije sirovo nametanje volje i miÅ¡ljenja samo je na prvi pogled neodrživo - pa taj je model vladavine odavno poznat i uspeÅ¡an svuda gde nema demokratskog potencijala. Tako je voljeni Staljin imao svog Ježova, Å¡efa NKVD, koji nije bio preterano obrazovan ali je bio verni i najdosledniji branilac kulta Josifa VisarionoviÄa.
Priznajem da poreÄ‘enje "demokratski" izabranog predsednika sa Gruzijcem može zazvuÄati preterano - meÄ‘utim ne želeći da razmiÅ¡ljam o kvantitetu, tvrdim da je kvalitet, odnosno suÅ¡tina vladavine obojica ista.
Da li je istina da je VuÄić jaÄi od države? Da - pa on putuje na Kosovo da "ohrabri narod" - ni Kralj Ibi nije mogao viÅ¡e!
Da li je istina da se naÅ¡ predsednik smatra bespogovornim vlasnikom istine, koji drugaÄije miÅ¡ljenje ne da ne želi da sasluÅ¡a, nego ga ono Äak nervira? Da - svedoci smo da Äak i njegovi partijski sastanci liÄe na sastanke odeljenske zajednice gde je razredni već odavno doneo odluku i obznanio je ranije u javnosti!
Da li je istina da je Aleksandar uvek ljut na svoje najbliže saradnike, da ih smenjuje, vreÄ‘a ("Å¡to kasniÅ¡", "niÅ¡ta mi nije smeÅ¡no", "sedi", a na gradonaÄelnika niÅ¡kog vikao je pretećim "bre"), a da nikome od njih to ne smeta? Da - mada je samo jednom od njih uspelo da postane Ježov!
Da li je istina da VuÄić drži do miÅ¡ljenja SANU, Udruženja književnika ili Udruženja arhitekata svejedno, kao do lanjskog snega? Da - isto kao Å¡to je Titu bilo stalo do miÅ¡ljenja suda govoreći da se ne držimo zakona kao pijan plota, kao Å¡to je MiloÅ¡ević izjednaÄavao pripadnike zemljoradniÄkih zadruga sa intelektualcima ili kao Å¡to je Tadić umesto zakona izmislio NebojÅ¡u Krstića, pa mu se sada to (zasluženo) obija o glavu!
PoÅ¡to je, dakle, model vladavine identiÄan, da li je Äudno Å¡to imamo seize koji jednakom revnošću služe "razliÄite" vladare? Vulin, Vesić, nesretni Krstić i da ne nabrajam dalje, glasno odgovaraju da nije Äudno - njima je svaki novi vladar najpametniji i najdraži!
Kapirajući da takav model vladavine ovde "prolazi", ministri, direktori javnih preduzeća, direktori bolnica i ini spremni su da "progutaju" neku uvredu velikog VoÄ‘e, ne bi li se istim žarom i brutalnošću obraÄunali sa onima "koji su ispod". Banalizuju divnu misao Sent Egziperija da se mora podneti neka gusenica da bi se dobio leptir.
Svi su nam ministri ljuti i veÄito nezadovoljni, Äesto pozajme ono ljutito "bre" od predsednika da izgrde potÄinjene. Zbog nezadovoljstva njihovim radom? Ne - zbog svesti da će im prekost doneti uspeh.
Ministar LonÄar, veÄito namrgoÄ‘en i nezadovoljan, sa mimikom Titana koji na svojim plećima nosi Äitavo zdravstvo, uspeo je da od jedne predivne humanistiÄke umetnosti kakva je medicina napravi banalnost, trgovinu kakve se ne bi postideli ni FeniÄani. Ljutina koju neprestano emanira nije u skladu sa Hipokratovom miÅ¡lju da će " sve kolege biti braća" - ali koga danas briga za ovog genija sa ostrva Kos? Zato nije ni Äudo Å¡to i njegovi puleni, direktori, ne retko vreÄ‘aju svoje kolege, prezirući Corpus Hippocraticum a veliÄajući sistem vrednosti Dragana J. VuÄićevića i Željka Mitrovića (izvinjavam se Milomiru Mariću, ali mu je potrebno joÅ¡ sasvim malo bestidnosti da stigne ove korifeje). I pored 2000 lekara koje svake godine na Pinku i Informeru zapoÅ¡ljava ministar zdravlja (uprkos nastavku zabrane zapoÅ¡ljavanja u javnom sektoru!), naÅ¡e bolnice - i stare i najnovije, zvrje prazne! Umesto da se bave jedinim smislenim pitanjem kojim se zdravstvena vlast u nas može baviti - ko će da nas leÄi za neku godinu s obzirom na egzodus lekara u beli svet, naÅ¡a zdravstvena vlast viÄe i preti! Tako otvara neprekidnu sezonu lova na doktore i sestre, na radost uvek žednih krvi Pinka i Informera (dobro de, i Happy televizije).
Ta nakaradna pamet Srba da je nužno da postoji snažni Neko (zvao se on Tito, MiloÅ¡ević, Tadić ili VuÄić svejedno) koji će nam dati neÅ¡to Å¡to ne zaslužujemo, to hroniÄno odustajanje Srba od takmiÄenja (u Hobsovom smislu reÄi) i želja da poslove umesto nas radi pojedinac kome ćemo oprostiti i violentnost i bezobrazluk ukoliko nam donese Å¡arenu lažu naÅ¡e prividne moći i blagostanja, razlog je Å¡to kao država nismo napredovali već decenijama. LiÄimo na izumrle dinosauruse, velikog tela i male glave, koji veÄito traže voÄ‘u - najvećeg dinosaurusa, iako podsvesno znamo da će taj voÄ‘a proždirati i pripadnike sopstvene vrste.
ÄŒetvrti mart je poslednji trenutak da uÄmala prestonica stavi prst na Äelo i poÄne da leÄi ostatak Srbije. Ukoliko se to ne desi, ne samo da neću zaustavljati svoje studente u naumu da idu u NemaÄku, već ću se izviniti i svojoj stažerki Jeleni. Neka beži u Australiju, jedva da ima bezbednije razdaljine...
Autor: SaÅ¡a Živić, profesor Medicinskog fakulteta u NiÅ¡u i Älan GO Nove stranke NiÅ¡
Leave a Reply