U nastavku proÄitajte autorski tekst Arisa Movsesijana, potpredsednika Gradskog odbora NOVE Beograd, objavljen u dnevnom listu Danas.
Srbija ovih godina trpi posledice burnih dogaÄ‘aja promene druÅ¡tvenog ureÄ‘enja, koje su obeležili ratovi, stradanja i uniÅ¡tavanje imovine. Izlaskom iz kovitlaca rata, nekako po inerciji, nastavila se dehumanizacija koja je, Äinilo se, iskljuÄivo i bila svrha onih koji su ratove vodili. MeÄ‘utim, ta dehumanizacija je u Srbiji sada doživela jedan neverovatan oblik koji definitivno nije primeren mirnodopskom druÅ¡tvu. I to jeste razlika koja je nastupila promenom vlasti 2012. godine.
Vlada koja je sastavljena od nekakvih posluÅ¡nika i brojeva, ljudi sa sumnjivim diplomama, ministara koji vuku diletantske poteze, sigurno govori u prilog dehumanizacije same vlade. Naime, ispred i iznad svih ministara i njihovih saradnika stoji jedino On, Äovek sa misijom.
Taj odnos je prepoznatljiv i u obraćaju novinarima. On proziva novinare po imenima i onda sa ekstremnom arogancijom pokazuje kako eto, svi oni hoće da ugroze Njega, Äoveka, i time im stavlja epitet neke "maÅ¡ine" koja radi protiv interesa misije koju je oÄigledno On sam sebi dodelio.
Ni opozicija nije niÅ¡ta drugo nego jedna dehumanizovana grupa ljudi koja, preko pisanja raznih tabloida i izmiÅ¡ljenih spinova, dobija obrise neÄoveÄnog ponaÅ¡anja, posebno u moralnom smislu. U druÅ¡tvu koje gubi svaki obris vladavine prava, prezumpcija nevinosti se pretvara u prezumpciju krivice, te veliki broj onih koji imaju drugaÄije miÅ¡ljenje postaju tek oÄajnici koji pokuÅ¡avaju i po Njemu moraju, da dokažu svoju nevinost. Verovatno svoju ljudskost.
O stanju druÅ¡tva u odnosu na "tradicionalno" ugrožene grupacije ljudi, manjinske grupe i sve one "drugaÄije", ne bih troÅ¡io vremena i prostora u ovom tekstu. Takvo stanje se ne da popraviti tamo gde ni osnovne potrebe većinskog dela stanovniÅ¡tva nisu ni izbliza zadovoljene.
Deluje da je celo druÅ¡tvo, svaki njegov segment dehumanizovan, oznaÄen unapred nekakvom etiketom. SuÅ¡tinski gledano, dobar deo života i rada gubi se u dokazivanju osnovnih ljudskih parametara bilo da je u pitanju struka, grupa ljudi ili pojedinac. Na to se može dodati i surova bitka za beg iz siromaÅ¡tva.
Dodajmo i okruženje i globalna gibanja prema kojima takoÄ‘e imamo taj dehumanizujući odnos ili makar depersonalizaciju. Dodajmo i fenomen najneverovatnije ekspanzije neukusa koji vriÅ¡ti iz raznih "rijalitija" i kiÄ programa.
Na kraju, ne može se pobeći od onoga Å¡to sam naveo na poÄetku teksta, a to je neverovatnost ovog oblika dehumanizacije druÅ¡tva u Srbiji. Naime, usled jake i agresivne politike koja je postavila ovakvu situaciju, nastao je odgovor graÄ‘ana i svih druÅ¡tvenih Äinilaca, koji se manifestuje u odgovoru na dehumanizaciju dehumanizacijom. Kada se On latio vladavine spinovima (a nije baÅ¡ u tome prvi) i kada je inaugurisao sistem u kome se ponovo uspeÅ¡no koriste metafore nastale u teÅ¡kim devedesetim godinama, dalo se oÄekivati da će se stvari obrnuti i u suprotnom smeru.
I sada se nalazimo tu, usred uzajamne dehumanizacije. S jedne strane, sa "trona" stiže dehumanizujući odnos prema velikom delu građana (mada ni poslušnici nisu pošteđeni od ove pojave), dok s druge strane ti okarakterisani građani u borbi za dokazivanjem svoje "ljudske prirode" već u mnogome pokazuju dehumanizujući odnos prema "tronu". Naravno, ishodište ovakvog odnosa ne obećava i ukoliko se takav odnos ne promeni, postoji velika verovatnoća da će se te grupacije pod užasnim opravdanjem uskraćivanja ljudskosti suprotne strane, završiti krvavim sukobom.
Eto, pre neki dan je privedena jedna žena sa Tvitera koja je u svom besu napisala "tvit" koji je pozivao na nasilan Äin prema Njemu. KoÄnice popuÅ¡taju. Bez namere da opravdavam pisanje dotiÄne dame, definitivno prisustvujemo procesu u kome se dehumanizacija Å¡iri kao epidemija u svim pravcima.
Da li da pomenem Fantome noći koji ruÅ¡e u HercegovaÄkoj ulici?! Nadam se da ne moram.
Ta sveprisutna dehumanizacija pojedinca prema pripadnicima drugih grupa, definitivno predstavlja naÄin da se prebrode strahovi izazvani svakodnevnim životom u Srbiji. JoÅ¡ ako to sve primenimo na uzajamno prepoznavanje tih pojedinaca i grupno ispoljavanje strahovite netrpeljivosti protkane agresijom prema svemu drugaÄijem, dolazimo do mogućeg reÅ¡enja da ako uklonimo strahove, svega ovoga neće biti.
A sve je poÄelo tako Å¡to smo želeli demokratsko i humanije druÅ¡tvo. Korak po korak. Ti koraci ne moraju uvek da budu unapred. Moguće je zakoraÄiti malo i unatraÅ¡ke ili barem zastati. Problem nastaje jedino ako padnemo i ako u tom padu ne uspemo makar da se sami sebi nasmejemo, baÅ¡ onako, kako to Äine ljudi.
Leave a Reply