PolitiÄka opozicija, ako je u najÅ¡irem smislu shvatimo kao grupe ljudi i/ili individue koji se protive naÄinu upravljanja (governance) vladajuće većine, u Srbiji se može podeliti okvirno/uslovno na tri grupe.
Prvu grupu bismo mogli nazvati liberalnom opozicijom (ovo može, ali ne mora da podrazumeva ekonomski liberalizam, misli se prevashodno na socijalni liberalizam), i ona deluje parlamentarno, kako i vanparlamentarno, a predvode je mahom Nova stranka i Demokratska stranka sa još nekoliko manjih grupacija. Ovo je opozicija koja ne zaboravlja da je Srpska napredna stranka povampireni neoradikalizam, te shvata da su na vlasti nacionalisti koji ne veruju u demokratsko-evropski put koji naoko propagiraju.
Å anse za uspeh: nisu prevelike, ali postoje. Å to je najvažnije: jaÄaju.
Druga grupa ljudi koji se ne slažu sa potezima vlasti je bazirana na individuama, neorganizovanim i bez ikakvog politiÄkog zaleÄ‘a. To su ljudi koji ili nisu glasali za SNS ili nisu glasali uopÅ¡te, i danas ih vidimo u relativno izanÄ‘alom diskursu sa parolama poput „svi su oni isti“. Nesposobnost organizacije je zamenjena online aktivizmom i negodovanjem, bez ikakve prave akcije. ZavrÅ¡ava se na tužnim kritikama opozicije umesto da joj se pomogne. Uostalom, ako su „svi isti“, zaÅ¡to se ne organizovati sam? Pri većoj izlaznosti, kako Opozicionar navodi, Å¡anse SNS za ostanak na vlasti su minimalne, i zato je ova opcija viÅ¡e nego zaslužna za opstanak SNS na vlasti. Stoga je i relativno teÅ¡ko klasifikovati ovu „opoziciju“ kao opoziciju, imajući u vidu da danas ne glasati znaÄi, praktiÄno, glasati za SNS.
Å anse za uspeh: nikakve.
Treća grupa, na koju ovaj Älanak želi da se osvrne detaljnije, jeste takozvana „patriotska opozicija“, opozicija desnice, a sastoji se iz neparlamentarnih druÅ¡tveno-politiÄkih opcija na radikalno desnoj strani politiÄkog spektra. ÄŒini je odreÄ‘eni broj manjih politiÄkih stranaka, mahom udruženja graÄ‘ana izrazito nacionalistiÄke orijentacije. Ova grupacija ne shvata da je njihova politika već pobedila, te da su uspeli da dovedu „svoje“ na vlast. Ljudi koji su decenijama promovisali jedan ekstremno desni diskurs, sada su na vlasti. MeÄ‘utim, kao i većina desniÄara, njima je desni diskurs samo i jedino oruÄ‘e – retko ko meÄ‘u desniÄarima na visokim pozicijama odista drži desne ideje liÄno i privatno.
Oni jednostavno shvataju da je desni populizam – koji se može „prodati“ slabo obrazovanom narodu, veoma lako – korisno sredstvo za dolazak na vlast. Zato je i VuÄić taj diskurs promenio, shvativÅ¡i da meÄ‘unarodnoj zajednici Srbija ni na koji naÄin niti je interesantna, niti važna, te se spalo na princip takozvane „kooperativne demokratije“ u kojoj je spoljaÅ¡nji sloj sve, to jest ono Å¡to se govori, a ne ono Å¡to se radi. Zato mi je sasvim fascinatno kontinualno podržavanje esktremno desnog diskursa od strane odreÄ‘enog dela populacije. Da li smatraju da će, ukoliko u nekom bizarnom paralelnom univerzumu, Dveri ili ko-već-joÅ¡ doÄ‘u na vlast da se ponaÅ¡aju drugaÄije od VuÄića? Besmislica. Njihov idol – Å eÅ¡elj – i sam se, kako se to Äini, prodao VuÄiću, dobijajući viÅ¡e puta vreme na televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Najnovije dno je dosegao gostovanjem u „Farmi“. ÄŒak je i on, najdesniji meÄ‘u desniÄarima, uspeo da batali sopstvenu ideologiju, Å¡taviÅ¡e i otvoreno hvaleći VuÄića.
Desna ideologija desniÄarima nije uspela viÅ¡e puta – prvo za vreme MiloÅ¡evića, potom za vreme KoÅ¡tunice, onda za vreme VuÄića, a Äak ni Veliki Vojvoda Desnog Spektra nije uspeo niÅ¡ta viÅ¡e no da postane potrÄko Äoveku koji je nekada njemu bio potrÄko. Albert AjnÅ¡tajn je definisao glupost kao ponavljanje iste akcije uz oÄekivanje da će se dobiti drugaÄiji rezultat. DesniÄari su do sada red za redom udarali glavom u zid – njihova politika nikada nije uspela, no oni sada zahtevaju „desnije“ od desniÄara na vlasti. Odista tužno. Iako im je uspelo da svoje dovedu na vlast, sama ideologija im je neslavno propala, no oni i dalje nastavljaju sa desnim diskursom.
Jedan od najbizarnijih momenata desnice je taj Å¡to desniÄari ni ne shvate kad uspeju, jer je to intrinsiÄka instanca njihove politike. Desnica, naime, gradi diskurs i predlaže politike diskriminacije kao kamen temeljac bilo kakvog delanja. Traže se neprijatelji gde god je to moguće, a ako ih nema, izmiÅ¡ljaju se. Kada se etniÄki „oÄisti“ neki prostor, nema viÅ¡e spoljaÅ¡njih neprijatelja, pa se preÄ‘e na unutraÅ¡nje, na „petu kolonu“ i „strane plaćenike“. Kada i oni budu upropašćeni, uvek se tu naÄ‘e i pokoji stranac, izbeglica. Ili homoseksualac. Ili Rom. Ili žena. Ili apsolutno bilo ko. Lista neprijatelja mora da bude produžavana do besvesti, jer bez „neprijatelja“ nema ni objekta diskriminacije, a diskriminacije ÄuÄi u srži samog desniÄarskog bića. Zbog te gomile apsurda, domaći desniÄari koji podržavaju Putina nisu u stanju da vide da Putin koristi iste principe za osvajanje i održavanje vlasti kao i VuÄić – uniÅ¡tavanje opozicije, diskurs o neprijateljima, cenzura. No, to im ne smeta da smatraju kako bi Srbiji dobro doÅ¡ao neki Putin umesto Putina, VuÄić umesto VuÄića, kalif umesto kalifa.
Odista bizarno.
Šanse za uspeh: smešno male.
Naravno, tu su i tragikomiÄne politiÄke opcije poput Borisa Tadića (parlamentarna, iako njegovi Älanovi parlamenta ćute kao zaliveni) i ÄŒedomira Jovanovića (vanparlamentarna, poÅ¡to je Jovanović odbaciosve momente ideologija koje je podržavao, te time i izgubio praktiÄno svo biraÄko telo), ali klasifikovati njih kao opoziciju, imajući u vidu da su viÅ¡e puta sami sebe nudili kao partneri u vlasti (da bi posle odbijenice priÄali da su opozicija), prosto nije moguće.
Ukratko, opcije 1 i 2 su jedine koje mogu nešto da urade, a ukoliko se grupa br. 2 angažuje, šanse rastu do nebesa.
Leave a Reply