Rat je mir.
Sloboda je ropstvo.
Neznanje je moć.
(Džordž Orvel, 1984)
I laž, dakako, laž je istina. Godina 2016. izgleda mi kao vreme koje je neÅ¡to viÅ¡e od obiÄnog prologa ili puke zebnje da svet i Srbija poÄinju da žive onaj – kako uteÅ¡no(!) - ipak fiktivni život u Orvelovoj 1984. Izgleda kao godina koja je „uspeÅ¡no“ otvorila put totalitarizmu, bolesnom nacionalizmu i ksenofobiji, ratovima koji se vode prejakim reÄima, oružjem i njihovom kombinacijom - terorizmom.
Kada bi godina 2016. bila ograniÄena samo na Srbiju, mogli bismo umirivati naÅ¡e zebnje time da smo smeÅ¡teni na geografski nezgodnom mestu ili na pogreÅ¡noj strani istorije. Ne, Srbija je, nažalost, postala svet tek onda kada se taj svet iÅ¡ÄaÅ¡io – onda kada je telekran (orvelijanski ureÄ‘aj, izmeÄ‘u televizora i svemoćne kamere, kojim vlast ostvaruje dvostruku svrhu - zaÄaravanje televizijskim programom i potpuni nadzor gledalaca) zamenio stvarni život, onda kada je upotreba novogovora postala zamena za obiÄan ljudski govor u javnom i u privatnom životu.
U ovoj preorvelijanskoj 2016. Srbija, svedena na projekte (neizbežni Beograd-na-vodi), već ima Ministarstvo istine, Ministarstvo misli, a naroÄito i Ministarstvo obilja. Osnovni zadatak Ministarstva istine ovde je isti kao u 1984: ono upravlja propagandom, nadzire je, obezbeÄ‘uje reviziju istorije, a sve to redovnom cenzurom, eufemistiÄki oznaÄenom kao autocenzura, koja se, dakle, ima pripisati novinarima, a ne vlasti. Ministarstvo misli ima posao da nas sve kontroliÅ¡e, da uÄini Å¡to je potrebno da podanici ne postanu graÄ‘ani, da budu ne samo pokorni voÄ‘i, nego i da ga zavole. To se, pored ostalih metoda Äini preko Ministarstva policije, tj. orvelijanske Policije misli, koja inscenira „državne udare“, „atentate“, pretvarajući svaki javni nastup državnih Äelnika u incident.
Ministarstvo obilja, naroÄito posredstvom telekrana, uverava nas, preuveliÄavanjem brojeva, sofisticiranim korišćenjem procentualnih podataka, prelaženjem sa evra na dinar i obrnuto, u sve veće ekonomske uspehe, predviÄ‘a nam bolji život, ili kaže da nam je već sada sve bolje i bolje, iako nam je u stvarnom životu sve teže, iako prevelik broj ljudi nema ni za osnovne životne namirnice, tj. kratko reÄeno – živi u bedi. Bitna razlika izmeÄ‘u Srbije i Orvelove distopije jeste u tome Å¡to je u 1984. ovakav javni (i privatni) život zasnovan na kakvoj-takvoj, iako fingiranoj, podeli vlasti, a ovde podele vlasti nema. Posao ministarstava istine, misli i obilja vrÅ¡e svi – od Vlade, preko pravosuÄ‘a i parlamenta – do Äetvrte paradržavne vlasti, tj. tabloida i organizovano tolerisanih huligana koji se (novogovora radi) oznaÄavaju kao navijaÄi.
Godina 2016. je u novinarskom žargonu oznaÄena kao vreme osvete zaboravljenih, uglavnom imajući u vidu Bregzit i ishod divlje predsedniÄke kampanje u SAD. Pre bi se, meÄ‘utim, moglo reći da je ona poraz svesno ponižavanih i izvreÄ‘anih.
Sada bi bilo odista važno da se svugde pronaÄ‘e izgubljeni kljuÄ stvarnog života i obiÄne ljudske reÄi. Ako ga ne pronaÄ‘emo svojim razumom, onda ćemo ga možda pronaći svojim strahom od budućnosti. Samo, jasno je zaÅ¡to, nije jasno kako.
Â
Autorka: Vesna Rakić-Vodinelić, predsednica Saveta Nove stranke
Leave a Reply