(Samo)izolacija

(Samo)izolacija

(Prenosimo pismo koji nam je uputila Rada Petrović, svršeni student master studija u Francuskoj. Svojim iskustvom Rada ukazuje na to da čak i praksa koja bi trebalo da bude rutinska, kao što je slanje međunarodnih pošiljaka, u Srbiji ume da se zakomplikuje, te pita - da li je takva izolacija nametnuta ili izabrana.)

 

“Sloboda izbora je nešto što uzimamo zdravo za gotovo, sve dok nam je neko ne pokuša oduzeti”, izjavila je jednom Margaret Tačer.

Tako se i izbor komunikacije i razmene informacija, osnovna ljudska prava zagarantovana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, našao uskraćen jednog junskog dana 2016. godine, zbog nedostatka poštanskih markica, preciznije, međunarodnih kupona.

Da li je Srbija postala zemlja izolovana od ostatka Evrope?!

Ukoliko neki građanin poželi da komunicira sa ostatkom sveta putem pošte, naići će na brojne prepreke. Naime, u ovom konkretnom slučaju, zbog potrebe školovanja u Francuskoj, trebalo je da pošaljem pismo koje će sadržati koverte sa markicama koje mi fakultet potom šalje nazad. Imajući u vidu da sam odlučila da leto provedem u svojoj zemlji, koverte je, logično, trebalo da pošalju u Srbiju, zbog čega je i nastala cela avantura. Za to su bili potrebni famozni međunarodni kuponi, kojih igrom slučaja nema ni u jednoj pošti u celom Beogradu. I uz izuzetnu ljubaznost zaposlenih u pošti koji su se dali u potragu za dotičnim markicama, kako u Beogradu tako i u ostatku države, kao i jakoj volji mojih sugrađana da pomognu, nismo uspeli da pronađemo međunarodne kupone, iz prostog razloga što ih nema u Beogradu! I za to, razlog je jednostavan - oni već dva meseca stoje i čekaju na carini. Čak i kada pronađu svoj put do pošte, veće pošte najčešće dobiju samo pet kupona od trebovanih bar 100, a i tih 100 kupona je dovoljno samo za potrebe nekoliko građana, u zavisnosti gde se pošiljka šalje. Na moje veliko iznenađenje, koliko god je mene začudilo da pošte ne poseduju neophodne markice, toliko su se zaposleni na carini čudili da one uopšte postoje.

Kako moja država nije u stanju da obezbedi osnovne uslove za komunikaciju sa ostatkom Evrope, obratila sam se francuskoj administraciji, koja je i ovaj put pokazala veliku zainteresovanost da pomogne svojim studentima i pronašla rešenje ovog problema.

A radi poređenja, na samom kraju, prilikom slanja pisama na šalteru u pošti, mom sugrađaninu koji je čekao na šalteru pored, zasmetala je količina dokumenata koje sam slala te i tih pet minuta koje sam provela na šalteru. Inače, ceo proces je trajao od 8 do 15 časova.

Da li je ovo odgovarajuća briga vlasti o njenim građanima i pružanje motivacije mladima da ostanu, i onima koji su otišli da se vrate i primene stečeno znanje u svojoj zemlji? Da li to vlast, svesno ili nesvesno, preuzima u svoje ruke i igra se sudbinom njenih građana? Da li to Srbija postaje izolovana zato što je neko drugi mrzi i ima nešto protiv nje, ili to ona sama čini, zatvara se i ulazi u jedan izolovani svet gde je sama sebi dovoljna? Imajući u vidu ogroman broj migracije mladih u inostranstvo u potrazi za osnovnim uslovima za pristojan život, da li to vlast na ovaj način podstiče, ili sprečava trend odlaska?

 

Rada Petrović, master ekonomskog prava

mm

Press služba

Leave a Reply

Close