Imaginarijum nije termin koji je izmislio legendarni inovator i neumorni kulturni radnik Mitrović Željko, već njegov patron i duhovni otac VuÄić Aleksandar…
Naime živimo u zemlji gde je navodno najveći rast famoznog bruto nacionalnog dohotka u Evropi a u centru Srbije, u Prokuplju, hranu gladnima deli Narodna kuhinja.
Gradimo kule na vodi a deset posto nas je na granici siromaštva.
ÄŒak 700.000 ljudi!
Zaklinjemo se u decu a oko 155 hiljada mališana nema elementarne uslove za život!
„A svako od tuge za dan, kao vek Äitav osta. I zbrÄka se, oj, Srbijo meÄ‘u bunama, meÄ‘u Å¡ljivama, oj, Srbijo meÄ‘u ljudima na njivama“…
Oskar DaviÄo je vriÅ¡tao, kako mi obiÄni ljudi da preživimo ovaj imaginarijum?
Ova vlast Äini zaista sve da viÅ¡e verujemo njoj nego sopstvenim oÄima.
Živimo u Nedođiji a Broj nula se zaista ponaša ko Petar Pan – odbija da odraste i ponaša se ozbiljno.
Duže od tri meseca sastavlja vladu, mada svi znamo da od Vlade ništa ne zavisi.
Ipak, zbog nekonstituisanja vlasti pate mnogi sistemi – evo u KC NiÅ¡ predugo se Äeka Direktor…
U ovom interegnumu vlada praznina.
Da, praznina kao omiljeni naÄin vladanja Broja nula.
On obožava ništa i tako ga ravnomerno raspoređuje građanstvu (ako tako šta postoji u Srbiji).
GlasaÄi su zadovoljni kada dobiju veliko niÅ¡ta jer se boje da u rukama imaju neÅ¡to.
Ovako je sigurnije – ništa ravnomerno distribuira Broj nula već godinama.
Sa Vođom i ništa u rukama Srbi su zadovoljni.
Ima ko da razmišlja umesto njih.
Narod smo koji obožava voÄ‘u, a ne Äita Domanovića. Nama je samo važno da svi ravnomerno dobijamo niÅ¡ta.
Umesto da naÅ¡a intelektualna elita bude aktivni kreator sistema, angažovana u istrajavanju na istini i pravdi, ona olako odustaje od bilo kakvog uÄešća u druÅ¡tvenom životu, posebno nerado kritiÄkog.
Nikada nije bilo posebno povoljno vreme da se u Srbiji osporava „prosvetljeni apsolutizam“ imanentan ovom društvu jako dugo, onoliko koliko doseže moje sećanje.
Najmanje je povoljno danas, kada se vlast ogoljeno poistovećuje sa Srbijom, proglašavajući svoju ideologiju društvenom, a svoje „uspehe“ državnim……
Bije Broj nula imaginarne bitke mada protivnike niko nije uspeo da vidi.
Nakon osam godina potpune vlasti po ko zna koji put kreće u bitku sa mafijom. U obiÄnim zemljama, dva mandata su dovoljna da se podvuÄe crta i oceni Å¡ta je uraÄ‘eno.
U Äudesnoj NedoÄ‘iji poslovi „poÄinju“ tek trećeg mandata.
Da budem poÅ¡ten ne znam demokratsku zemlju gde vlast nije ograniÄena na dva mandata.
Od neumrlog maršala do danas kod nas se stalno želi da vlada doživotno.
LukaÅ¡enko i Vladimir VladimiroviÄ na ideju o doživotnoj vlasti zadovoljno klimaju glavom…
Istini za volju bitka sa mafijom (prvo onom reÄnom) zapoÄela je pompezno (a i kako bi drugaÄije?) joÅ¡ daleke 2013.godine.
Opet, 2016. godine režimska Å¡tampa uz talambase najavljuje oÅ¡tru borbu protiv mafije („uz EuÄ‘enija Turka kao nosioca projekta, iz Italije stiže i jedan tužilac, a u srpskom struÄnom miljeu ukazuju da bi ova bitka trebalo da u paketu sa kriminalcima obuhvati i politiÄku mafiju, neretko u sprezi sa kriminogenim strukturama“).
Pamtimo kao psi.
Na Veterinarskom fakultetu u Beogradu kažu da „pri uÄenju ponavljanja odreÄ‘enih kratkotrajnih aktivnosti, psi će zaboraviti tu aktivnost za svega nekoliko desetina sekundi do pet minuta“.
Upravo toliko pamte i Srbi.
Stoga se i ne mogu uÄiti na vlastitim greÅ¡kama jer ih se i ne sećaju.
Zbog toga mantra o nama kao nepogrešivom, „nebeskom“ narodu…
Uvek ćemo radije ispravljati Hrvate ili Albance nego sebe.
Studente uÄimo da budu bespogovorno posluÅ¡ni i da robuju autoritetima ma koliko lažni bili – to Zapad naziva pristojnošću, From strahom od slobode.
Jedino u Srbiji se bojimo razmišljanja.
Ovaj se narod posprdno odnosi prema pameti.
Zato i prolaz kako prolazi.
Jedino se na ovim prostorima kao uvreda može Äuti „ne filozofiraj“.
Tako od najranijih dana grdimo decu koja žele razmišljati.
Umesto da se svi bavimo filozofijom kao najboljim i najkraćim naÄinom da doÄ‘emo do istine, mi biramo da sluÅ¡amo istine drugih.
Zato je sudbina na ovim prostorima ukleta rabota. Mudri ljudi govore zato što imaju nešto da kažu – budale zato što moraju nešto da kažu.
Jednom je veliki pronalazaÄ radio-aparata, Guljelmo Markoni, proveo Äitavu noć u laboratoriji, diskutujući sa prijateljem o najkomplikovanijim aspektima bežiÄne komunikacije. Kada su pred jutro izaÅ¡li napolje, Markoni je najednom izjavio: „Čitavog života se bavim ovim pitanjem, ali ima jedna stvar koju kod radio-aparata zaista ne mogu da shvatim.“
„Ima neÅ¡to Å¡to ti ne možeÅ¡ da shvatiÅ¡?“, zaÄuÄ‘eno je rekao njegov prijatelj. „A Å¡ta je to?“ „Pa, kako on uopÅ¡te radi?“, rekao je Markoni.
Broj nula nikada nije u nedoumici. Sipa istinu brzinom munje.
Mada želi da liÄi na Supermena, meni viÅ¡e liÄi na Grunfa iz Alana Forda.
Da li i Vama njegovo razmiÅ¡ljanje o naÄinu reÅ¡avanja kosovskog pitanja liÄi na legendarnu Grunfovu misao: „Bolje neÅ¡to od neÄega nego niÅ¡ta ni od Äega.“
Å ta raditi?
Pre svega ne pristati na objedinjavanje izbora pod istim datumom, ma koliko Broj Nula to opravdavao Å¡tednjom. Setimo se samo petog oktobra.
PredsedniÄki izbori su prethodili parlamentarnim. Beogradski izbori moraju biti usamljeni.
Možda je kasno insistirati na promeni izbornog sistema, sa željom da glasamo za komšije a ne za partije, ali je potrebno i dalje insistirati.
CESID bez Marka Evet Efendije Blagojevića će pomoći.
JaÄati strukovna udruženja i nevladin sektor kakav su „Ujedinjeni protiv kovida“.
Broj nula mora postati zajedniÄka nula svih nas – ne sme ostati nula samo Stranke Najboljih Srba.
Mora dati ostavku na mesto Predsednika svih nula i postati građanin koji se ne kandiduje na izborima.
Ujediniti opoziciju u nekoliko kolona a tek mesec dana pred izbore obnarodovati ime predsedniÄkog kandidata, ne bi li ostavili Å¡to manje vremena za mudrovanje Krstić NebojÅ¡e i Marić Milomira i pljuvanje VuÄićević J. Dragana i njegovog brata po duhu Spasić Sime.
Moramo posluÅ¡ati i Alana Forda liÄno: „Ko spava, nije budan.“ Ne smemo spavati i imitirati SANU… Moramo se aktivno boriti protiv ove poÅ¡asti. ÄŒini nam se da to nije lako i da neće biti moguće?
Setite se samo kako je legendarni Če Gevara išao u boj: „seamos realistas, hagamos lo imposible“…
Autor kolumne objavljene u dnevnom listu Danas je Älan Gradskog odbora Nove stranke NiÅ¡ i redovni profesor Medicinskog fakulteta u NiÅ¡u SaÅ¡a Živić.
Leave a Reply