Šta kriju a šta otkrivaju dueli Mićunović-Gojković i Šešelj-Martinović?

Šta kriju a šta otkrivaju dueli Mićunović-Gojković i Šešelj-Martinović?

U nastavku pročitajte kolumnu Vladimira Pavićevića za Ekspres.net.  Svakog utorka, Pavićević će pod naslovom "Skupštinska hronika" pisati za ovaj portal.

 

Verifikacijom 250 mandata novim poslanicima konstituisan je prošle nedelje jedanaesti saziv Narodne skupštine. Otvorena je i rasprava o predlogu kandidata za izbor predsednika Skupštine, ali gospođa Gojković, koja je bila jedini kandidat, nije izabrana prvog dana jer je predsedavajući sednici, Dragoljub Mićunović, procenivši da su posle deset sati rada svi toliko umorni da zaslužuju vikend odmor, prekinuo sednicu i zakazao njen nastavak za početak ove nedelje.

Kao što se moglo očekivati, desetočasovna rasprava prvog dana bila je zanimljiva. Iskusniji poslanici su bili posebno govorljivi, videlo se da im je pauza u radu zakonodavnog tela bila preduga. Neki od debitanata su, takođe, potvrdili  jaku volju da učestvuju u skupštinskim polemikama i za početak su vežbali reklamirajući povredu Poslovnika.

Posebno obeležje konstitutivne sednice činili su oni dueli koji mogu biti važni za razumevanje odnosa između političkih formacija, koje imaju svoje predstavnike u novom skupštinskom sazivu. Prvi zanimljivi duel tiče se odnosa bivše i nove predsednice Skupštine Srbije Maje Gojković i bivšeg predsednika Skupštine Srbije i Crne Gore i predsedavajućeg konstitutivnoj sednici ovog saziva Dragoljuba Mićunovića. Druga, i zanimljiva i važna bilaterala za razumevanje političkih procesa kod nas, bio je odnos između šefa radikala Vojislava Šešelja i šefa naprednjaka u Skupštini, Aleksandra Martinovića.

 

Dva pola: Slučaj Gojković-Mićunović

U dve godine koliko je trajao deseti skupštinski saziv, Maja Gojković se ni jednom nije javila za reč, kako bi učestvovala u diskusiji bilo kojim povodom. Ni jednom nije napustila predsedavajući sto kako bi saopštila svoje mišljenje o temi. Zbog toga sam se iznenadio kada sam je ugledao da sedi u prvom naprednjačkom redu, odmah do gospodina Martinovića, van predsedavajućeg stola. Njeno mesto za predsedavajućim stolom zauzeo je, na kratko, čovek s iskustvom predsedavanja sednicama Skupštine, gospodin Mićunović.

Posebno sam se iznenadio kada sam u više navrata uočio kako se Maja Gojković javlja za reč dok u ruci drži Poslovnik, čime se sugeriše da je predsedavajući kršio pravila skupštinskog rada. Upozoravala je Mićunovića da u Skupštini moraju da se poštuju pravila ponašanja, da Mićunović poslanicima dozvoljava ono što ne sadrži ni jedna zapeta u skupštinskom poslovniku, da ne uspeva da održi red na sednici, ni da sačuva dostojanstvo Narodne skupštine. Njena poruka predsedavajućem bila je da ne ume da vodi sednicu i da ili ne zna ili ne želi da se poštuju pravila. I da, shodno tome, što pre treba preći na glasanje kako bi kandidatkinja za predsednicu bila izabrana i brzo vratila raspravu u okvire reda i dostojanstva.

Odmah sam se setio kako je jednom prilikom, kada je procenila da je neophodno da zaštiti predsednika Vlade, Maja Gojković usred Skupštine četvrtak orvelovski proglasila sredom da bi opravdala Vučićeve nedolaske u Skupštinu poslednjeg četvrtka u mesecu da odgovara na pitanja poslanika. Setio sam se i kako je narodnoj poslanici Srpske napredne stranke sugerisala da svesno prekrši Poslovnik tako što će se javiti po osnovu povrede Poslovnika nakon čega je ta poslanica i rekla da se javlja po osnovu povrede Poslovnika, jer namerava da povredi Poslovnik. Gledajući zabrinuto lice Maje Gojković dok je Mićunoviću iznosila zamerke jednu po jednu, setio sam i njenog osmeha i zadovoljstva što je lojalnija Vučiću nego zakonu i Skupštini.

Dragoljub Mićunović je sve to slušao, bez posebnih reakcija i polemike, tada već znajući da će, što duže Gojkovićeva bude govorila, duže i čekati na svoj reizbor. Nije bilo dileme da je definisanje rasporeda rasprave suvereno bilo u rukama ne predsednice Narodne skupštine, već predsedavajućeg konstitutivnoj sednici. I tako je gospodin Mićunović, na očigledno iznenađenje skoro svih poslanika, na nekoliko dana odložio izbor Maje Gojković za predsednicu Narodne skupštine. U toj odluci sažeto je njegovo viđenje karaktera naprednjačke vlasti u ove četiri godine, ali i poruka svojima u Demokratskoj stranci – da uz razboritost još ima i volje za politiku i da na njegov mandat niko drugi ne treba da računa.

 

Staro – novo prijateljstvo: Slučaj Šešelj – Martinović

Prvo Šešeljevo obraćanje u Narodnoj skupštini nakon decenijske pauze moglo bi se opisati kao kratka lekcija o parlamentarizmu i osnovnim principima parlamentarne demokratije, pre svega kroz prizmu odnosa izvršne vlasti prema zakonodavnoj.

Nije bilo posebnog referisanja na obrazloženje predlagača da gospođa Maja Gojković treba da bude izabrana za predsednicu Narodne skupštine. Suprotno očekivanju mnogih, nije bilo ni insistiranja na ad personam argumentu kojim bi se mogao osporiti kredibilitet gospodina Martinovića, budući da se njih dvojica veoma dobro poznaju iz ere zajedničke radikalske borbe i protiv naprednjaka.

Martinović je u sličnom, prijateljskom tonu, reagovao na Šešeljovo uvodno izlaganje. Osim pokušaja gospodina Martinovića da dodatno opravda nasrtaje izvršne vlasti na zakonodavnu, pozivajući se na pokušaje teorijskih pravdanja takve prakse u delima autora od pre sto godina, i Šešeljeve odbrane već definisane važnosti odbrane principa parlamentarne demokratije, u njihovom dijalogu, nije bilo ni traga od očekivane konfrontacije.

Gotovo prijateljski odnos šefova dva poslanička kluba, izuzimajući nekoliko rečenica u finišu ukupne rasprave, je učvršćen zajedničkim nastupom protiv predstavnika poslaničkog kluba Dveri, za koje su i Šešelj i Martinović skoro kao jedan uzviknuli da su snagom sile, i to neke spoljne, ugurani u Narodnu skupštinu. U tom momentu je očekivani skupštinski duel zamenjen dodatnom uzajamnom trpeljivošću. I dok je očigledno da slučaj Gojković-Mićunović drži na krajnjim tačkama duži odnose naprednjaka i demokrata, slučaj Šešelj-Martinović govori o mogućnostima definisanja i zajedničke politike radikala i naprednjaka.

Narodna skupština je i zbog toga važna – delanjem poslanika najlakše se otkrije i ono što se pošto poto želi sakriti.

 

 

mm

Press služba

1 Comments

  1. Rajko Pejovic
    11.07.2016 at 22:59
    Reply

    Naša parlamentarna demokratija je pijaca. I to ne obična. Ko će da se usudi da protivreči ponudi i cenama SNS naprednog kluba, koji je, gle čuda, narastao od radikalskog stiroporsko-gandijevskog inata gospodina Nikolića 2012. do neprikosnovenog Vučića 2016, uz službe DB i KOS koje ga podržavaju, kao i Merkel – Oland poruka: Daj Kosovo i manje Rusije!!! Deficit smanjen, privredni razvoj na čekanju da “trajektorija počne da pada 2017”. Aplauzi MMF i EBRD nama ne donose ništa bolje, nego nadu da će naši unuci možda živeti i raditi pristojno 2020!!! Aman, dokle ćemo čekati da se SNS vlast izvuče iz tzv. grešnih aranžmana DS-a i URS-a, putem istih poteza podrške – subvencija stranim investitorima. Kao ilustraciaj parlamentarne političke pijace navodim deo izveštaja pedsednika Nove stranke Vračar:
    “Oko Mandića se vodila zakulisna priča još od 10. juna kada je bila zakazana prva konstitutivna sednica GO Vračar. Naime on je nekoliko dana pre toga otišao na “službeni put” i tako nas prvi put ucenio, rekavši da će se pojaviti na sledećoj sednici, ako mu se nađe posao (koji je izgubio dva dana po objavljivanju izbornih rezultata, navodno zbog toga što je bilo na listi “Vračar slobodno”). Posao mu je pronađen pre nedelju dana, ali je predsednik LS Borko Stefanović izričito zahtevao da njegov član ima “vidljivo” mesto u parlamentu Vračara!? I toj uceni se udovoljilo i bio je kandidat za zamenika predsednika Skupštine opštine Vračar. Očigledno je da se ni ovim Mandić nije zadovoljio, jer je iz suprotnog tabora stigla “atraktivnija” ponuda. Kako bilo, on će živeti sa svojom odlukom i snositi sve što uz nju ide”.
    Ni osamdesetih. se nije tako lako nalazio ili gubio posao, to vam ja svedočim. šta je ovo za Boga miloga!

Leave a Reply

Close