Svaki rat poÄinje reÄima. Svaka izgovorena reÄ ima težinu. Svaka napisana reÄ u medijima ima svoj cilj.
Zlo na ovim prostorima je poÄelo davnih osamdesetih, u rubrici jednog eminentnog lista koji se zove „Politika“. Od 1988. pa do sredine 1991. izlazila je rubrika koja je postala najÄitanije Å¡tivo  jedne ÄarÅ¡ije. Bila je to zbirka amoralnosti, hrestomatija nepismenosti i mrziteljsko delo tadaÅ¡njih politiÄkih mislilaca. Rubrika „Odjeci i reagovanja“ je bila veÅ¡to pripremljena manipulativna maÅ¡ina kojom se javno mnjenje pripremalo za raspad države. Novinarski gledano, predstavljalo je jedno posrnuće profesije i svedoÄanstvo vremena u kojoj je intelektualna elita raspirivala Å¡ovinistiÄku mržnju. Iz ove matrice krenulo je sunovraćanje jednog druÅ¡tva. OsmiÅ¡ljen je specifiÄan  jezik „dogaÄ‘anja naroda“.  Korišćeni su mitovi kao istoriografska graÄ‘a, a narodni ep stavljan je u funkciju tadaÅ¡njih politiÄkih potreba. Skoro celokupna elita je davala guÅ¡t ovom spetaklu od reÄi. Od Univerziteta, SANU, Udruženja književnika, SPC, pa sve do umetniÄkih rukovodstava beogradskih pozoriÅ¡ta koja su bila u službi države i njenih nacionalistiÄkih planova. Akademici, doktori nauka, inženjeri, tek poneki obiÄan mali Äovek, a svi u službi idejne  maÅ¡inerije koja tendenciozno, politiÄki ruÅ¡i sve pred sobom. Kroz tekstove demagoga, politikanata i licemera, napravljena je jedna sasvim nova ideologija. Postavljeno je druÅ¡tvo novih vrednosti, novih ideala i novih ljudi. Maternji jezik se preko noći poÄeo menjati. Suzio se i poprimio vulgarne obrise i arogantni ton. Danima su Äitaoci imali prilike da Äitaju tekstove zadojene mržnjom na kojima su nastajale nove generacije vernika, greÅ¡nika, otpadnika i posluÅ¡nih „graÄ‘ana patriota“.
Od ovakvog, nekada uglednog dnevnog lista, koji je Äesto palacao poganim jezikom lumperproletarijata, pa do famoznih tabloida i žute Å¡tampe, bio je potreban samo jedan mali  iskorak. Za kratko vreme postali smo zatoÄenici laži. Polako se ukidalo kritiÄko miÅ¡ljenje, a u isto vreme se na velika vrata uvodilo jednoumlje. DruÅ¡tvo je sve viÅ¡e liÄilo na tamnicu u kojoj se terorom, zastraÅ¡ivanjem, ljudi drže pod kontrolom i u posluÅ¡niÄkom odnosu. Kultura jednog druÅ¡tva se sistematski poÄela uniÅ¡tavati. Na devijantan naÄin, ovo je postala svojevrsna ÄarÅ¡ijska zabava za Å¡iroke mase. Javni TV servis će se kasnije pridružiti ratnoj maÅ¡ineriji Slobodana MiloÅ¡evića i krenuti sa ispiranjem mozga Äitave nacije. Nije se prezalo od poluistina, spekulacija, primitivnih pikanterija  za jeftine populistiÄke potrebe. DruÅ¡tvo je agresivno ponižavano iz dana u dan. Ta matrica i zloduh vremena za koje smo mislili da je isljuÄivo bila u zloupotrebi jedne totalitarne ratne nedemokratske vlasti, zadržala se do danaÅ¡njih dana. „Odjeci“ su tako gromoglasno odjeknuli i zadržali se u kolektivnom pamćenju, te su postali naÄin promiÅ¡ljanja  i u mirnodopsko vreme. Autori tadaÅ¡njih tekstova u „Politici“ odigrali su  kljuÄnu  ulogu u druÅ¡tvu, a neki od njih su se i do danaÅ¡njih dana održali kroz aktivna politiÄka delovanja, nekad maskiranih na strani vodećih, a nekada skrajnutih igraÄa, koji i dalje vuku veoma važne poteze za svaku vlast.
PolitiÄka arena se mnogo godina kasnije preselila u moÄvarne predele tabloida, koji su za cilj imali jednu važnu opsesiju: saplitanje u meÄ‘uvremenu teÅ¡ko izgraÄ‘enog demokratskog druÅ¡tva i uruÅ¡avanje slabog poratnog graÄ‘anskog. Privatizacijom medija iza koje stoji sprega politike, tajkuna i ratno-profiterske mafije, sumnjivo steÄenim novcem, otvoren je poligon za korupciju, manipulaciju,a onda i za obraÄun politiÄkih partija i pojedinaca. Kroz agresivni stil izražavanja, poluistinite i neistinite informacije, izvrÅ¡en je jak uticaj na javni govor. UreÄ‘ivaÄki prioriteti se usklaÄ‘uju sa politiÄkim prioritetima politiÄkih i ekonomskih centara moći. IgnoriÅ¡e se bestijalno svaki javni interes. Hartije, popunjene prostaÄkim vizuelnim sadržajem, istaknute  velikim crnim naslovnicama, Äesto pocrtane uskliÄnicima, postale su svojevrsna pijaca druÅ¡tva i novokreacija u kojoj živimo. Vulgarno i primitivno je postalo normalno. Ljudi su dobili mogućnost  da prestanu da misle i  da budu zainteresovani za istinu i relnost u kojoj žive. Na ovim oglasnim tablama, u službi aktuelne diktatorske politike koja ima svoje novinare i urednike, a koje se i dalje  nazivaju novinama, uveden je jedan plemenski i kafanski prost jezik koji se zarazno odomaćio u celokupnom druÅ¡tvu i postao dominantan. Kod novinara se razvio savrÅ¡en sistem autocenzure. Degradacijom javnog govora, u druÅ¡tvo se uvodilo liÄno i banalno. Cilj je bio jasan: pasivizacija druÅ¡tva, odnosno njenih Äitalaca i glasaÄa, kojima se putem tabloida manipuliÅ¡e, dok oni, sa druge strane, krijući istinu, zbunjuju i skreću pažnju sa prave suÅ¡tine. Na taj naÄin su ljudi spreÄeni da misle, deluju i razumeju druÅ¡tvo u kojem žive. Cinizam i apatija postaju mera svega i naÄin Äitanja koda života. Kod Äitalaca se podstiÄe nakaradni emocionalni odnos prema stvarnosti i sve se svodi na proizvoÄ‘enje haotiÄnosti i raspamećivanja.
Sada već naviknut „mali Äovek“ voli da Äita smeće od novina, oÄekujući svakodnevne pikanterije i skandale i želi da veruje i prepriÄava izmiÅ¡ljene legende. Misija je uspeÅ¡no okonÄana. Žuta Å¡tampa sa sve bizarnijim sadžajem privlaÄi publiku koja postaje verni sledbenik bilo koje „velike ideje“. Vodilja je LAŽ. KliÅ¡ei, otrcane fraze, iscrpljivanje kroz pogan jezik i vulgarni izraz, vreÄ‘anje loÅ¡im ukusom, Äini ovog naÅ¡eg Äoveka joÅ¡ manjim, nemoćnijim da razlikuje dobro od zla, ružno od lepog. On poÄinje da se boji. On postaje nekulturan. Jeftina zabava mu je model života. KriÅ¡om gleda TV program privatnih televizija, Äiji su vlasnici oni isti koji drže i tabloide, a koji emituju vrlo smiÅ¡ljeno, pornografske rijaliti predstave sa polusvetom na sceni. Uostalom, ne daje li lepota humanistiÄki smisao svakom druÅ¡tvu?  U ovom naÅ¡em je pogažena i poražena. Imamo ružan jezik ulice i psovku kao odgovor na sve. ÄŒitaoci su postali hipnotisana gomila koja srlja kroz život u bestežinskom prostoru neistina. Uostalom, mnogo puta ponovljena laž postaje na kraju velika istina!
Setimo se Hane Arent i  njene filozofije „banalnosti zla“ i suviÅ¡nosti postojanja ljudskih bića pod njim. „Zlo je Äesto banalno.“ Ono ne zahteva nikakvu posebnu pokvarenost, već samo dubok nedostatak miÅ¡ljenja i rasuÄ‘ivnja.
Vlasti je stalo da obavi svoj posao. Bivšeg ratnog ministra informisanja, a današnjeg premijera ništa drugo i ne zanima osim da uspešno obavi svoj cilj do kraja.
Autor: Milica T. Petrović, prof. srpskog jezika i književnosti i Älanica Nove stranke
Leave a Reply