Pre Å¡est godina, 3. aprila 2010, u okviru svoje redovne kolumne „Zoran – direktno†za dnevni list Danas napisao sam tekst pod nazivom „Parlamentarna farmaâ€.
Danas, 6 godina kasnije i dan uoÄi nastavka konstitutivne sednice parlamenta, svedoci smo da se gotovo niÅ¡ta nije promenilo. Uz nekoliko Äasnih izuzetaka, sistem je ostao isti i nikakva garda ili hor ne može to da zamaskira: bilo da za sve vreme trajanja mandata za govornicom ne progovore nijednu reÄ, bilo da govore retko ali glupo ili da svakodnevno neuspeÅ¡no pokuÅ¡avaju da dosegnu politiÄku mudrost svog uzora Srećka Å ojića, najvećem broju poslanika skupÅ¡tinske većine preti opasnost da postanu bruka za svoju familiju, zgradu, ulicu, grad...
Dom Narodne skupÅ¡tine, dominantna zgrada u epicentru glavnog grada, ovog proleća je ponovo pocrvenela. Ne, ne govorim o sveÄanom crvenom tepihu koji je pompezno onomad postavljen zajedno sa gardistima i horom, a sa ciljem da utera dignitet u tu nesrećnu instituciju. Crvenilo je posledica potpunog srozavanja svih parlamentarnih normi koje su u Evropi vekovima graÄ‘ene i koje se u ovoj zgradi nekoliko decenija uspeÅ¡no uniÅ¡tavaju. PraktiÄno samo nekoliko godina, dvadesetak meseci istorije ovog zdanja služi na Äast narodu i državnicima ovdaÅ¡njim. Sve ostalo vreme SkupÅ¡tina kraljevine Jugoslavije, SkupÅ¡tina DFJ, FNRJ, SFRJ, SRJ i konaÄno Republike Srbije, dakle, sva vrhovna zakonodavna tela koja su u tom prostoru zasedala od kada je on izgraÄ‘en, bila su popriÅ¡te razliÄitih performansa karikature parlamentarizma. Nesrećna je država, bolesno je druÅ¡tvo u kome je spaljivanje parlamenta od strane gnevnog naroda jedan od najsvetlijih, najdemokratskijih i najpatriotskijih trenutaka u stogodiÅ¡njoj istoriji. Bilo je u tom zdanju i ubistava i samoubistava, ali tek danas, ovog proleća, dotaknuto je dno. Danas, na poÄetku XXI veka, u demokratskoj Srbiji koja pretenduje da postane deo Evropske unije, u Narodnoj skupÅ¡tini, po reÄima samih poslanika, sede izdajice, budale, lažovi, kriminalci, narkomani, alkoholiÄari, kurve, džukele... Ovi „od naroda izabrani“, opet po reÄima poslanika, nose hulahopke na glavi, žderu za džabe, na sednicama spavaju ili surfuju porno sajtovima, gaÄ‘aju se cipelama, polivaju se vodom, psuju se uzduž i popreko, krÅ¡e mnoge zakone, protivpravno akumuliraju funkcije kojima ni izdaleka nisu dorasli.
Ipak, uprkos svemu Å¡to su poslanici sami o sebi rekli i svemu Å¡to su do sada pokazali, mislim da je njihova sudbina nesrećna i tužna. Bez obzira na nezaslužene privilegije, visoke plate, dnevnice i putne troÅ¡kove, besplatna, za državu i narod mahom besmislena putovanja diljem belog sveta i jeftinu holesteriÄnu hranu, poslanici su, ipak, većinom žrtve srpske politiÄke tranzicije. Uloga elektronskih zeÄeva, tehnoloÅ¡ki zastarelih glasaÄkih maÅ¡ina, koju su im namenili njihovi partijski Å¡efovi, osim pomenutih, kratkotrajnih privilegija ne može im doneti niÅ¡ta dobro. Bilo da za sve vreme trajanja mandata za govornicom ne progovore nijednu reÄ, Å¡to je sluÄaj sa jednom trećinom „narodnih predstavnika“, bilo da govore retko ali glupo, druga trećina, ili da svakodnevno neuspeÅ¡no pokuÅ¡avaju da dosegnu politiÄku mudrost svog uzora Srećka Å ojića, najvećem broju preti opasnost da postanu bruka za svoju familiju, zgradu, ulicu, grad... Naravno, ima u Parlamentu i lukavih pokvarenjaka, onih koji su spremni da okaljaju svoj obraz u zamenu za imunitet od kriviÄnog gonjenja, Å¡to je tajna njihovog poslovnog „profesionalnog“ uspeha. Ima i onih koji bi mogli da kažu neÅ¡to pametno, konstruktivno, korisno za narod i državu, ali oni ćute, jer bi izreÄeno bilo suprotno stranaÄkim i koalicionim interesima...
Â
Za svaki problem postoji reÅ¡enje, pa i nesrećna demokratura srpskog parlamentarizma može biti izleÄena. Zakonodavnu vlast je neophodno reformisati na naÄin koji je uspeÅ¡no primenjivan u drugim državama kada su one bile u problemima koje danas muÄe Srbiju. Da bi Narodna skupÅ¡tina Srbije postala dostojna svog imena i svoje ustavnopravne pozicije neophodno je izmeniti naÄin izbora poslanika i karakter njihovog mandata. Prvo treba smanjiti broj poslanika, ne samo iz racionalnog razloga Å¡tednje nego, pre svega, zbog toga Å¡to njihov danaÅ¡nji preveliki broj dovodi do devalvacije znaÄaja te funkcije. Jednodomi parlament u koji bi bilo birano sto pedeset narodnih predstavnika je prava mera za naÅ¡e druÅ¡tvo. Sto poslanika treba birati po većinskom sistemu, direktnim glasanjem za kandidate po imenu i prezimenu, u sto izbornih jedinica. Ovakvim izbornim sistemom graÄ‘ani bi precizno znali za koga su glasali, koga su izabrali, Å¡ta im je u kampanji obećavao, na Äija vrata mogu da zakucaju ako su predizborna obećana izigrana ili ako imaju problem u Äijem reÅ¡avanju poslanik može da pomogne na zakonit naÄin. Ostalih pedeset parlamentaraca treba birati sa stranaÄkih izbornih lista za koje bi cela Srbija bila jedna izborna jedinica. Sa te liste politiÄke stranke bi mogle da poboljÅ¡avaju kapacitet svog poslaniÄkog kluba tako Å¡to bi odatle birale žene kandidate, ako su meÄ‘u poslanicima koji su izabrani većinskim sistemom dominantni muÅ¡karci ili bi kandidati sa liste postajali poslanici zbog ravnomerne regionalne ili starosne strukture poslaniÄke grupe.
Â
Mandat poslanika bio bi iskljuÄivo u njegovim rukama i jedini naÄin da se njega liÅ¡i je ostavka na koju niko i nikako ne može da ga natera. Imunitet poslanika bio bi sveden na njegovo izvorno znaÄenje Å¡to znaÄi da bi on bio zaÅ¡tićen od kriviÄnog gonjenja samo za ono Å¡to izrekne sa govornice ili u javnosti. Svako krÅ¡enje zakona koje nema direktne veze sa onim Å¡to usko definiÅ¡e funkcija poslanika bilo bi gonjeno i sankcionisano kao i za svakog drugog graÄ‘anina.
Â
Poslanici sadaÅ¡njeg saziva mogu da spasu svoju duÅ¡u i obraz ako hitno iniciraju i sprovedu zakonske izmene koje će nakon prvih sledećih izbora obezbediti pristojan i dostojan skupÅ¡tinski sastav. Naravno, potrebno je promeniti i Ustav koji je i inaÄe anahron, komplikovan, ograniÄava dalji razvoj druÅ¡tva, a i donet je protivzakonito.
Â
Zoran Živković
Â
Â
*Tekst za dnevni list Danas objavljen 13.04.2010. godine
Leave a Reply