Zašto smo mladi, a bolesni?
„Zdravlje je stanje potpunog telesnog, psihiÄkog i druÅ¡tvenog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti“. – Svetska zdravstvena organizacija.
Iz definicije jasno možemo zakljuÄiti da najveći udeo naÅ¡eg zdravlja (Äitaj bolesti) imaju psihiÄka stabilnost koja ogromnim delom zavisi od druÅ¡tvenih faktora i zajedno Äine dvotrećinsku većinu naÅ¡eg celokupnog zdravstvenog stanja.
NaruÅ¡eno druÅ¡tveno, naruÅ¡ava psihiÄko, a zatim telesno stanje i na kraju se dobija finalni proizvod – bolesna nacija. Zli jezici bi rekli da je baÅ¡ to krajnji cilj države u kojoj živimo, odnosno ljudi koji njome upravljaju, da im baÅ¡ takvi - bolesni, demotivisani, prazni, dezorijentisani - i trebamo.
Suština je da mi njima trebamo više nego oni nama. Razlikuje ih stanje u kome smo im potrebni jer naše stanje definiše i naš izbor. Što duže obezbeđuju stanje koje im odgovara, duže i opstaju.
Bez obzira na kreirano hipnotisano stanje koje samo njima ide u prilog, uvek postoje oni koji su na te uticaje imuni i koji Äine osnovnu i glavnu pokretaÄku snagu svakog druÅ¡tva i svake promene.
Smatram da sva ta snaga i pozitivna energija leži većim delom u mladima i ovim tekstom se upravo nama i obraćam.
RoÄ‘eni smo verovatno u najgore vreme, u vreme ratova, inflacije, kriminala, korupcije i bezakonja. U vreme kada nije narod Äinio državu već odreÄ‘ena grupa ljudi. ZvuÄi poznato? To je neÅ¡to na Å¡ta nismo mogli da utiÄemo, neÅ¡to za Å¡ta smo mi najmanje krivi i za Å¡ta možemo kriviti naÅ¡e roditelje. Posledice i ožiljke iz tog vremena ćemo nositi ceo život ali ne smemo dozvoliti da ih i naÅ¡a deca naslede od nas. Nedvosmisleno to Äini naÅ¡ životni cilj. Ublažiti sebi posledice i potpuno ih eleminisati onima koji tek dolaze. Ne možemo promeniti to Å¡to smo mi roÄ‘eni bolesni, ali možemo izabrati put ka ozdravljenju i omogućiti svojoj deci da se rode zdrava u pravom smislu te reÄi.
Sećam se, dok smo se skrivali od bombi i raketa, vreme mi su mi prekraćivali crtani filmovi, naravno onih par sati kada nije bilo nestanka struje, a obavezno u pauzi izmeÄ‘u dva crtaća, druÅ¡tvo su mi pravile Äike u odelima i kravatama sa nekim buÄnim i tada meni nerazumljivim porukama koje su kod mojih roditelja izazivale osećaj gaÄ‘enja i neretko rafal psovki koje su se mogle Äuti iz druge sobe. Mislio sam se zaÅ¡to ih to toliko tangira, Å¡ta to oni govore, a da njih toliko provocira, ali bi ta misao odletela istog trenutka kada ponovo ugledam Tomija i Džerija kako se jure po kući.
Kako sam rastao, tako su i te Äike zajdeno sa njihovim stomacima i podbradcima rasli sa mnom Äesto menjajući odela, boje, bedževe i zastave dok sam na roditeljima primećivao sve veću bol, bore, ožiljke i bes. Prerastao sam Tomija i Džerija i Knjigu o džungli, preÅ¡ao na Pustolova, Dobro veÄe deco ali i tada u pauzi mi praviÅ¡e iste Äike druÅ¡tvo. Neverovatno, ali su i mene poÄeli polako sa godima da nerviraju kada mi prekidaju omiljni program neshvatajući da mi pored programa naruÅ¡avaju i život.
Najzad, danas uviÄ‘am bol, nemoć i oÄaj svojih roditelja, jer 15-20 godina posle i dalje isti ti ljudi, isti stomaci, opet drugaÄija odela, zastave i parole mi prave druÅ¡tvo samo bez onakvog uticaja na moje roditelje. Valjda su ih toliko dotukli da u njima ne mogu da izazovu nikakvu emociju.
Taj MiloÅ¡ević, DaÄić, Å eÅ¡elj, Vulin, Toma, VuÄić… Toliko su me kroz detinjstvo maltretirali njihovim pojavama da sam i dan danas u stanju da u po noći lakÅ¡e nabrojim njihova imena nego Zvezdin tim iz ‘91. To govori u prilog kreiranom druÅ¡tvenom stanju i psihozi na Äijoj bazi vladaju.
Drugari, prijatelji, braćo i sestre po godinama,ne po oružju, svi mi mladi…
Za sve što se dogodilo mi smo najmanje krivi, ali za sve što će se tek dogoditi mi ćemo biti najveći krivci.
U svojim rukama držimo svoj izbor i od našeg izbora zavisi kako naš tako i život naše dece.
1989. su naši roditelji imali izbor i neznajući šta biraju, izabrali su ili izborom potpomogli sve ono što nam se desilo i što nam se dešava. Došlo je vreme da mi donosimo odluke, na osnovu njihovog iskustva i naše energije, biramo za našu decu. Došlo je vreme kada ne možemo da pobegnemo od odgovornosti i kada moramo da prihvatimo odgovornost za ono što izaberemo ili ne izaberemo. Ne smemo dopustiti drugima da biraju umesto nas jer smo tu privilegiju i roditeljima davno ukinuli.
Uskoro će pred vama biti dva izbora. Jednim izborom udiÅ¡ete novu energiju ljudima koje sam pomenuo, preporaÄ‘ate ih i ohrabrujete da nastave da rade sve ono Å¡to su radili nama i naÅ¡im roditeljima, samo joÅ¡ jaÄe i bolje po njih a gore i teže po nas. Legalizujete sve Å¡to su uÄinili, gazite svaku bol i patnju koju su izazvali i zaboravljate svaku žrvu, rat i bombe koje su nam doneli, sramotite svakog naÅ¡eg vrÅ¡njaka po godinama koji je poginuo na pravdi Boga zarad njihovih interesa. Ismevate osramoćenu državu, ponižene institucije, zgažen zakon i poražen Ustav.
Sa druge strane, imaćete izbor u koji ne mogu da se zakunem, ali koji nesumnjivo predstavlja klicu razuma u korovu bezvlašća i bezakonja, koji je pokazao i dokazao na koji naÄin se Å¡titi graÄ‘anin, država, institucija i Ustav, na koji naÄin se bori za pravo, zakon i Ustavom zagarantovane ljudske potrebe. Za pravo da ne budete vezivani i maltretirani jer Å¡etate u pogreÅ¡no vreme, pogreÅ¡nom ulicom. Za pravo da vam niko sa fantomkama u pola noći ne ruÅ¡i neÅ¡to Å¡to ste godinama sticali. Za pravo da budete roditelji vaÅ¡e dece, za pravo da vas zaÅ¡tite od nasilnika i da ne ispaÅ¡tate zato Å¡to ste ga prijavili. Za pravo da vas niko javno ne ponižava i sramoti zato Å¡to ne mislite isto. Za pravo da ne ginete zarad tuÄ‘in interesa, bilo vas prevozili helikopterom do bolnice bilo na ratiÅ¡tu. Za pravo da budete zaÅ¡tićeni zakonom i da zakon važi podjednako za sve. Za pravo da u svojoj zemlji radite a ne da tudjoj zemlji budete jeftina radna snaga. Za pravo da vaÅ¡a zemlja ima privredu a ne da služi tuÄ‘oj. Za ureÄ‘eno druÅ¡tvo koje će nedriti zdrave ljude.
Ja ne želim da i svoje dete, u podrumu, pod paljbom aviona, teÅ¡im i zajedno sa njim plaÄem dok mu u pauzi izmeÄ‘u Parova, Farme i Velikog brata prave druÅ¡tvo iste Äike kao i meni,izazivajući iste reakcije kao mojim roditeljima. Ne želim da i u meni dete vidi one ožiljke, nemoć, tugu i bol koje sam video u svojim roditeljima. Ne želim da i ono pije Äokoladno mleko kao beba jer nisam uspeo u Bugarskoj da naÄ‘em belo mleko u prahu. Ne želim da po definiciji bude bolesno iako se joÅ¡ nije ni rodilo. Ne želim da posle 20 godina života bude starije od mene.
Ne želim.
Ako ne želiš ni ti, imaš izbora.
Imaš koga da biraš.
NemaÅ¡ koga da ÄekaÅ¡.
ÄŒoveka koga ÄekaÅ¡ si ti.
Ljude koje Äekamo smo mi.
Autor: Nemanja Jovanović, predsednik OO Nove stranke Paraćin
Leave a Reply