Predsednik Nove stranke Zoran Živković u razgovoru za Novi magazin komentarisao je demonstracije proÅ¡le subote, na kojima je opozicija uÄestvovala, ali ih nije formalno predvodila, te je, kako konstatuje sagovornik Mijat Lakićević, bilo prirodno da razgovor zapoÄnu upravo od tog dogaÄ‘aja.
Intervju prenosimo u celini:
Kako vidite demonstracije koje su prošle subote održane u Beogradu?
Prvo, žao mi je Å¡to nisam prisustvovao tom skupu, ali ranije sam prihvatio uÄešće na jednoj konferenciji u Sarajevu i prosto nije bilo fer da to otkazujem. Ali, Nova stranka i ja pozvali smo i Älanove, i simpatizere, i graÄ‘ane da izaÄ‘u na taj graÄ‘anski skup. Da podsetim, taj protest je reakcija na divljaÄki napad na Borka Stefanovića, koji je mogao da ugrozi njegov život, a ne samo Äast i obraz. Taj skup proglaÅ¡en je graÄ‘anskim, Å¡to je dobro, i okupio je respektabilan broj ljudi. U protestnoj Å¡etnji uÄestvovalo je neÅ¡to viÅ¡e od 10.000 ljudi, Å¡to je znaÄajan broj. Posle dužeg vremena BeograÄ‘ani su javno i hrabro pokazali da se ne slažu sa onim Å¡to se deÅ¡ava oko njih, da se ne slažu sa životom koji im je nametnut od VuÄićevog režima. To je snažan impuls za opoziciju da nastavi sa svojom borbom, pod “a†za izborne uslove, i pod “b†za kvalitetan nastup na sledećim izborima, kad god oni budu.
Å ta vi u tom pogledu oÄekujete?
VuÄić je rekao da neće biti izbora marta meseca, to znaÄi da će ih verovatno biti, poÅ¡to on uvek slaže. Sad ne znam da li je tom izjavom lagao sebe ili nas, ali u svakom sluÄaju opozicija mora da bude uvek spremna za izbore.
U opoziciji, meÄ‘utim, ima mnogo razlika, Å¡to je naravno i prirodno, ali kako procenjujete znaÄaj tih razlika, s obzirom na zadatak koji ona sama sebi postavlja?
Mi treba da tražimo ono Å¡to nas spaja, a to je nezadovoljstvo životom u Srbiji, nezadovoljstvo politikom koju vodi VuÄić i njegova ekipa SNS-ovaca. TakoÄ‘e, sigurno treba da budemo ujedinjeni oko izbornih uslova, bilo da se radi o sprovoÄ‘enju izbornih zakona, bilo da se radi o medijskom prisustvu opozicije, taÄnije o prisustvu istine u medijima. U tom frontu treba da budemo svi, bez obzira na ideoloÅ¡ko opredeljenje ove ili one stranke.
Ali Å¡ta je sa jedinstvenim nastupom na izborima, o Äemu se najviÅ¡e govori, kakav je vaÅ¡ stav u tom pogledu?
Kada je reÄ o predizbornim koalicijama, mislim da bi veći efekat imalo ako bi opozicija iÅ¡la u dve kolone. Dakle, imali bismo dve koalicije koje bi ideoloÅ¡ki bile bliske, koje bi u kampanji iÅ¡le paralelno, da ne komentariÅ¡u jedni druge, a kamoli da ulaze u meÄ‘usobno nadmetanje. Njihov zajedniÄki cilj mora da bude Srbija kao demokratsko druÅ¡tvo, dekriminalizovana Srbija, sa jakim i ozbiljnim institucijama. Jedna koalicija, koja bi okupljala i evroentuzijaste i one koji govore da je Evropska unija tamnica za srpski narod i za Srbiju, dala bi slabije efekte nego dve paralelne kolone. Mislim da bi one ne samo pojedinaÄno preÅ¡le cenzus nego da bi u zbiru ostvarile bolji rezultat nego jedna kolona. Neka istraživanja to i dokazuju, ali definitivno je nama u opoziciji o tome potrebno jedno ozbiljno istraživanje. Da li bi bolji efekat bio da idemo svi u jednoj koloni, pa makar tu bili zajedno i rusofili i evrofanatici, ili je, kao Å¡to se meni Äini, bolje da budu dve kolone koje će paralelno jedna sa drugom biti usmerene ka pobedi nad ovim zlom koje već 6-7 godina vlada naÅ¡om državom.
Kako bi partije konkretno, po vašem mišljenju, bile podeljene u te dve kolone?
Jednu bi Äinili oni koji se izjaÅ¡njavaju kao srpska desnica. Oni su praktiÄno evroskeptici okrenuti Rusiji. Bilo bi logiÄno da su tu Dveri i stranke koje su u tom nekom korpusu oko njih. Koliko vidim, i partija Vuka Jeremića je bliža toj opciji. Sa ove druge strane tu su Nova stranka, Demokratska i joÅ¡ neke stranke koje su njeni “derivatiâ€.
Ali partije koje pominjete već su ujedinjene u Savezu za Srbiju.
Savez sebe nije definisao kao predizbornu koaliciju. Njegovi Älanovi su se zasad definisali kao grupa partija koje se bore za promenu izbornih uslova, za motivisanje graÄ‘ana da aktivnije uÄ‘u u politiÄki život, i to je u redu. Taj savez nigde nije formalno registrovan, Å¡to govori da se verovatno joÅ¡ uvek promiÅ¡lja kako nastupiti na sledećim izborima. No, bez obzira na to kada će biti izbori, mislim da će u narednih mesec-dva mnoge dileme biti razreÅ¡ene. U tom roku mi kao ukupna opozicija moramo, s jedne strane prateći istraživanja javnog mnjenja, a sa druge kroz meÄ‘usobne razgovore, doći do odgovora na kljuÄno pitanje – kako da motiviÅ¡emo graÄ‘ane koji su protiv VuÄića, a njih ima viÅ¡e od polovine biraÄa u Srbiji, da izaÄ‘u na izbore. U tom smislu meni se Äini da je bolje da se prave dve ideoloÅ¡ke predizborne koalicije jer će verovatno jedan broj graÄ‘ana koji misli dobro o Rusiji, a nije sklon Evropskoj uniji, biti zbunjen i u dilemi da li da uopÅ¡te izaÄ‘e na izbore ako se na jednoj listi zajedno nalaze i rusofili i evrofanatici. Kada ih razdvojimo, onda tih dilema nema, onda izlaze svi, i svi su protiv VuÄića.
Ima glasova koji tvrde da ne treba izaći na izbore ako uslovi ne budu zadovoljavajući. Ali Å¡ta ako se VuÄić ogluÅ¡i o sve te zahteve upravo zato da bi izazvao bojkot?
Tu treba imati u vidu dve stvari. Jedna je da mi moramo aktivno, svakodnevno, odluÄno, osmiÅ¡ljeno i hrabro da se borimo za izborne uslove, da svakog dana podsećamo VuÄića da mora da primenjuje zakone, da odsustvo demokratije pravi veliku Å¡tetu Srbiji, pa i njegovim biraÄima, a kamoli ostalima. Da ga podsećamo da je bio jedan tiranin pre 15-20 godina, MiloÅ¡ević, koji je mislio da će opstrukcijom izbornih zakona i medijskih sloboda veÄito ostati na vlasti, pa je zavrÅ¡io prvo kao poražen na izborima, a posle i kao pritvorenik.
Sa druge strane, mi sigurno ne treba da oÄekujemo idealne uslove, njih neće biti, ali moralo bi da doÄ‘e do znaÄajnog napretka u tom pogledu. Ako se pokaže da je to nemoguće i ako procenimo da je apsolutno nerealno izaći na izbore pod tim uslovima, onda moramo da se borimo za aktivan bojkot. Aktivan bojkot znaÄi da vodimo aktivnu kampanju protiv te kraÄ‘e – predizborne, izborne i postizborne – tako da ubedimo sve biraÄe koji su protiv VuÄića da ne izaÄ‘u na te izbore. Å to će biti vrlo teÅ¡ko, odmah da budemo jasni. Zato je to neÅ¡to Äemu bi moglo da se pribegne samo u krajnjem sluÄaju. Samo ako stanje bude stvarno nepodnoÅ¡ljivo. Nova stranka i ja glasali bismo za to da se ne izaÄ‘e na izbore.
Opoziciji se zamera da nije dovoljno angažovana u radu sa građanima, nema je na terenu, više je bila zabavljena sobom i svojim unutrašnjim problemima.
Opozicija je Å¡irok pojam, ima pedesetak stranaka koje sebe predstavljaju kao opoziciju, neke to stvarno jesu, neke i ne postoje realno, osim u registratoru Ministarstva pravde. Mi kao Nova stranka pokuÅ¡avamo koliko je u naÅ¡oj moći da držimo kontakt sa graÄ‘anima, pravimo okrugle stolove, tribine. Koristimo i moderna sredstva komunikacije. MeÄ‘utim, uz svu korist koju pružaju, druÅ¡tvene mreže su donele i neke loÅ¡e stvari, a jedna od njih je da se masa ljudi, i politiÄara, i graÄ‘ana, i biraÄa, zadovoljava time da tvitne neÅ¡to dobro, da postavi neki dobar post, da neÅ¡to lajkuje ili hejtuje. I, naravno, to je u redu, ali to nije kraj, druÅ¡tvene mreže treba da budu samo joÅ¡ jedno dodatno sredstvo u politiÄkoj borbi za bolju, zdravu, demokratsku Srbiju, tako da se slažem da treba pojaÄati direktan kontakt sa biraÄima. Sa druge strane, treba apsolutno prevazići sve meÄ‘usobne razmirice meÄ‘u opozicionim liderima. Ima tu i liÄnih stvari, ima i ideoloÅ¡kih, principijelnih stvari, ali sve je to nevažno, sve je to prehlada u odnosu na kancer koji se zove vlast Aleksandra VuÄića i njegove koalicije.
Pomenuli ste istraživanja javnog mnjenja. Ona pokazuju VuÄićevu ubedljivu premoć. Kako mislite s tim da se izborite?
Kad ste sigurni, vi ne lažete. Kad ste sigurni, vi ne vreÄ‘ate. Kad ste sigurni u neÅ¡to, vi razgovarate sa svima, pa i sa neistomiÅ¡ljenicima, u želji da ih ubedite u svoj stav. Niste u grÄu. Ne kukate svakog dana da radite 25 sati. To znaÄi da VuÄić zna da je slab.
Sa druge strane, najvažnije je da mi koliko možemo ukazujemo, praktiÄno bez elektronskih medija, bez mnogo prostora u pisanim medijima, na sve ono Å¡to su ne propusti, ne greÅ¡ke nego kriminalne radnje i destruktivni potezi ovog režima. VuÄić je vladar lažima, laž je njegova istina. On verovatno veruje u dobar deo tih laži, uspeva da jedan deo biraÄkog tela ubedi u to. Drugi deo ljudi za njega glasa zato Å¡to oÄekuju neku korist od toga. Jedan deo glasa za njega i zato Å¡to je razoÄaran u neke demokratske snage koje pet, Å¡est, sedam godina pre dolaska VuÄića na vlast nisu radile ono Å¡to je bio domaći zadatak demokratskih vlasti u tom periodu. ÄŒak postoji i jedan deo ljudi koji glasa za njega sa rezonom – pa kad je Vulin mogao da postane ministar odbrane, kad su ovi koji maltretiraju graÄ‘ane, kao Å¡to rade VuÄićevi gradonaÄelnici po Srbiji, mogli da postanu to Å¡to jesu, onda ću i ja biti neÅ¡to.
Ali ne samo to, mi treba i da nudimo reÅ¡enja. Ako kažemo, potpuno opravdano, da je na ivici ludila to Å¡to neko hoće da potroÅ¡i 300 miliona evra za nacionalni stadion u državi u kojoj se deca leÄe SMS porukama, gde veliki broj Å¡kola i bolnica decenijama nije okreÄen, gde stotine hiljada ljudi živi ispod granice siromaÅ¡tva, a stadiona ionako imamo viÅ¡e nego Å¡to imamo sporta u ovoj državi, onda moramo da kažemo Å¡ta bismo mi uradili s tim parama.
ÄŒini se da je opozicija uÅ¡la u neku vrstu konfrontacije sa Evropskom unijom zbog toga Å¡to ona, rukovoÄ‘ena, možda i zavedena njegovim obećanjem da će reÅ¡iti Kosovo, VuÄiću gleda kroz prste i podržava ga.
Prvo, naravno da u bilo kom aktu ozbiljne opozicije Evropska unija i budućnost Srbije u Evropskoj uniji mora da bude na prvom mestu. Iz puta ka tom cilju sledi sve drugo: da Srbija bude demokratska, da u njoj postoji vladavina prava, da funkcioniÅ¡e pravo na slobodno tržiÅ¡te itd. I mi to treba da uradimo zbog sebe, ne zbog Evropske unije. Za mene i za Novu stranku Evropska unija nema alternativu, naravno sa saznanjem da to nije savrÅ¡eno druÅ¡tvo, ali je bolje od svega drugog Å¡to postoji. To je jedna stvar. Druga stvar je aktuelno ponaÅ¡anje ljudi koji su trenutno na vodećim funkcijama u Briselu i na važnim mestima po Evropi. Ja njima i direktno i javno govorim da su oni sauÄesnici u onome Å¡to VuÄić radi graÄ‘anima Srbije. Njihovo opravdanje je – pa izglasan je skoro demokratski, samo pet odsto kraÄ‘e. Ali i taj veliki rezultat koji on ostvaruje posledica je toga Å¡to ne postoji adekvatna reakcija, komentar, analiza njegovog ponaÅ¡anja u Srbiji od demokratskih foruma u Evropskoj uniji, kao Å¡to je to, recimo, bilo u vreme vlasti Zorana ÄinÄ‘ića ili u vreme vlade koju sam ja vodio. Nama su, Äim malo odstupimo od demokratskih pravila, odmah slali upozorenja. A VuÄiću se praÅ¡ta. Do pre pola godine, godinu dana, govorio sam da je on isti kao MiloÅ¡ević, samo Å¡to joÅ¡ uvek nije poÄeo da ubija svoje politiÄke protivnike. Sad već ne mogu da budem siguran da bih mogao da ponovim tu tvrdnju. I aktuelno rukovodstvo Evropske unije u Briselu, neki u Berlinu, neki u Parizu, neki u drugim prestonicama Evropske unije, VaÅ¡ingtonu, takoÄ‘e snose deo odgovornosti za ono Å¡to se deÅ¡ava u Srbiji. Naravno, ja ne oÄekujem da oni reÅ¡e naÅ¡e probleme niti da oni smene VuÄića, to nije bilo ni sa MiloÅ¡evićem, ali bi bilo dobro da mu ne pomažu da nastavi svoju autoritarnu politiku.
Å ta bi u ovom kontekstu, po vaÅ¡em miÅ¡ljenju, moglo da bude reÅ¡enje za kosovski Ävor?
Da najpre podsetim, razgovori sa kosovskim Albancima poÄeli su 14. oktobra 2003. godine, tada Kosovo joÅ¡ nije smelo da proglasi svoju nezavisnost, to je bilo i pre onog pogroma marta 2004. godine. Ja sam vodio delegaciju srpske vlade, sa druge strane je bio Ibrahim Rugova kao predstavnik tada stvarno realno privremenih kosovskih vlasti. To je bio okrugli sto, gde je bilo joÅ¡ pedesetak ljudi – predstavnici Evropske unije, OEBS-a, Saveta Evrope, NATO, Ujedinjenih nacija, Rusa, Kineza, svih važnijih na svetu. Ja sam tada rekao i Rugovi, ali i predstavnicima meÄ‘unarodne zajednice koji su bili pozvaniji i odgovorniji za eventualno ostvarivanje te ideje, da treba da se držimo principa standardi pre statusa. Dakle, da se prvo na Kosovu stvore takvi uslovi da Srbi i drugi nealbanci ne moraju da brinu za svoju svakodnevnu bezbednost, da ne moraju da brinu kad im dete ode da se kupa u nekoj reci da neki zloÄinac neće da ih pobije, kao Å¡to je to bilo u Goraždevcu pored Peći, bio sam tamo na sahrani. Da ne moraju da se plaÅ¡e da će neko da im baci bombu na kuću, da ne moraju da se plaÅ¡e za svoj posao, ako ga imaju, za imovinu, za taj minimum budućnosti nego da imaju mogućnost za normalan život, kao Å¡to Albanci imaju u ostatku Srbije, u PreÅ¡evu, Bujanovcu, NiÅ¡u, Novom Sadu... I ako se ti standardi ostvare, onda ćemo da biramo najbolji statusni oblik odnosa Srbije i teritorije Kosova, ne iskljuÄujući nijednu mogućnost.
A šta je, po vašem mišljenju, tu bilo najrealnije?
NajlogiÄnije posledica u takvoj situaciji bilo bi mirno razdvajanje, podela Kosova, bez uvoÄ‘enja u tu podelu opÅ¡tina na jugu Srbije, gde bi se kroz miran proces, kao Å¡to se desilo sa ÄŒeÅ¡kom i SlovaÄkom, jedan deo Kosova odvojio i postao sastavni deo Srbije u punom smislu te reÄi.
Vi ne verujete u mogućnost suživota?
Albanci i Srbi nikad nisu živeli zajedno na Kosovu, oni su živeli jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima. Ja sam na Kosovu prisutan i poslovno i politiÄki tri i po decenije unazad. Uvek je u PriÅ¡tini postojao korzo za Albance i korzo za Srbe, poslastiÄara za Albance, poslastiÄara za Srbe. Nije bilo meÄ‘usobnog ubijanja, ali suživota, u smislu zajedniÄkog dnevnog života, nikada nije bilo. I to nije samo sluÄaj kod nas. U Belgiji, recimo, Flamanci i Valonci se ne vole, samo su oni pametni, pa se ne ubijaju meÄ‘usobno, ali flamanske i valonske opÅ¡tine imaju, izmeÄ‘u ostalog, i nadležnost da dozvoljavaju ili zabranjuju doseljavanje graÄ‘ana koji dolaze iz drugog etniÄkog dela Belgije. Zato, hajde da se bavimo praktiÄnim reÅ¡enjima koja ne moraju da budu najlepÅ¡a na svetu nego da budu efikasna, neÅ¡to kao Dejtonski sporazum. Dejton nije od Bosne napravio savrÅ¡enu državu, to je oÄigledno i dan-danas, ali posle toga u Bosni niko nije ubijen zato Å¡to je ove ili one vere ili nacije, i to je, Å¡to se mene tiÄe, dovoljno dostignuće Dejtona.
Da se vratimo na Srbiju, šta vama izgleda kao najveći problem danas u zemlji?
Osnovna odlika sadaÅ¡njeg stanja u Srbiji je – nasilje. Živimo u državi bez prava, bez pravde, u državi nasilja. PoÄeli smo ovaj razgovor od jednog sluÄaja fiziÄkog nasilja, ali joÅ¡ je možda opasnije, a svakako daleko rasprostranjenije – verbalno nasilje. Nasilje vlasti prema opoziciji u parlamentu dostiglo je neviÄ‘ene razmere. VuÄić u parlament stavlja ljude koji imaju jedan jedini zadatak – da graÄ‘anima ogade i parlamentarizam, i parlament, i politiku, i javnost. Sve je oÄitije i nasilje države prema obiÄnim graÄ‘anima, poÅ¡to je dovoljno da napiÅ¡ete tvit protiv VuÄića, pa da vas pozovu u policiju. Sa druge strane, on se sve viÅ¡e postavlja kao neki polubog – on je spasilac u oluji, on odreÄ‘uje do kog sprata se deca raÄ‘aju, a od kog sprata ne mogu da se zaÄnu, on odluÄuje da li je beogradska novogodiÅ¡nja jelka dobra ili nije, on odluÄuje da li je neko kriv ili nevin, kao u sluÄaju ubistva Olivera Ivanovića.
Podaci kažu da se 30, a prema nekim procenama Äak i 50.000 državljana Srbije godiÅ¡nje iseli iz zemlje. Mahom su to mladi ljudi. Oni ne odlaze zato Å¡to žele, njih VuÄićev režim tera da odu jer hoće da istera te mlade i sposobne ljude kako bi napravio mesta za svoje retrogradne, nesposobne i kriminalizovane. Zato odlaze najbolji studenti, da bi njegovi falsifikatori diploma mogli da naÄ‘u posao.
S obzirom na tu priliÄno pesimistiÄnu sliku, kakve su vaÅ¡e prognoze u pogledu trajnosti aktuelnog režima?
Hajde da se malo setimo istorije. MiloÅ¡ević je krajem 99. i poÄetkom 2000. liÄio na najstamenijeg predsednika na svetu. Za njega je, prema istraživanjima koja je on plaćao i objavljivao, bilo 85 odsto ljudi. Opozicija potpuno sklonjena sa svih medija, uz pretnje, uz hapÅ¡enje, uz ubijanje nekih opozicionih politiÄara, nekih novinara, i mislilo se da će on da traje veÄno. Zato je MiloÅ¡ević i raspisao izbore godinu dana pre nego Å¡to je morao – da iskoristi taj visoki rejting. I izgubio je katastrofalno te izbore, u gorim izbornim uslovima nego Å¡to mi imamo danas. Danas su loÅ¡i, tada su bili joÅ¡ gori. Tu pobedu smo ostvarili bez bilo kakve politiÄke, finansijske ili logistiÄke pomoći Zapada. Nas je Zapad tada ubeÄ‘ivao – i Medlin Olbrajt, i Solana, i Kris Paten, i Å reder i drugi – da ne uÄestvujemo na tim izborima jer će nas pokrasti, a mi nećemo moći da ga uhvatimo. Ubedili su Mila Äukanovića da ne izaÄ‘e na te izbore, a mi smo uprkos svemu tome voljom graÄ‘ana pobedili. Mi smo tada uspeli da volju graÄ‘ana saÄuvamo od izborne kraÄ‘e. I ja mislim da je, uz sve odvratno Å¡to nosi sa sobom, Aleksandar VuÄić jedan mali MiloÅ¡ević i biće pobeÄ‘en na isti naÄin.
Leave a Reply