Olja Bećković je nedavno, na tribini „Sloboda govora tokom 25 godina viÅ¡estranaÄja u Srbiji“, pomenula i „uticajne tviteraÅ¡e“ u Srbiji, kako javlja Blic.[1]
LiÄno, nemam niÅ¡ta protiv druÅ¡tvenih mreža. Kao i mahom sve na ovome svetu, i one mogu biti korišćene kako kao potpora demokratiji, tako i kao potpora diktaturama. Novinar iz Belorusije, Evgenij Marozov, pisao je joÅ¡ 2013. kako instrumentalno korišćenje novih tehnologija može da bude veoma opasno.[2]PiÅ¡ući o tome kako „internet pomaže diktaturama“, obznanio je kako se danas bilo kakav „aktivizam“ svodi na online kliktanje i „lajkovanje“, Äime je pravi graÄ‘anski aktivizam zamenjen desnom rukom na miÅ¡u. Ne bila ovo Srbija, naravno, izmeÄ‘u dve mogućnosti – podrÅ¡ci demokratije na jednoj strani, te uniÅ¡tavanju pravog graÄ‘anskog aktivizma – izabrali smo ovu loÅ¡iju.
I tu je Olja Bećković u pravu.
„Vi tviteraÅ¡i ste straÅ¡no odgovorni za ovo ćutanje i taj osećaj da vi neÅ¡to straÅ¡no važno radite Å¡to sedite 24 sata i tvitujete. Za Kokana Mladenovića je isto krenulo tvitom: Idemo svi ispred suda! Ispred suda je bio jedan Äovek, njegov kum Bane Trifunović, od svih tih tviteraÅ¡a koji su iÅ¡li u bespoÅ¡tednu borbu“. Od manijalnih ego-tripova (postavljanje „selfija“ na svakih sat vremena), preko prosto dosadnih instanci fotografisanja neuspelih sarmi i postavljanja istih na Instagram i Facebook (#njamnjam), pa sve do besomuÄnog „lajkovanja“, nekadaÅ¡nji aktivizam se sveo na „internet aktivizam“, to jest na jedno veliko NiÅ¡ta.
Kako rekoh, nemam niÅ¡ta protiv druÅ¡tvenih mreža, ali mi je odista muka već ustanovljenih, pa joÅ¡ i izanÄ‘alih kolokacija tipa „uticajni tviteraš“. „Bloger“ je neÅ¡to od Äega mi se diže kosa na glavi. Kao Å¡to je danas svako fotograf ako ima smartphone (a pritom ne zna ni Å¡ta je otvor blende, ekspozicija, a ako biste ga pitali za ASA ili DIN, ne bi znao o Äemu govorite), te otvori Facebook profile Pera Perić PHOTOGRAPHY TM, tako je danas putem interneta svakom Å¡arlatanu omogućen odreÄ‘eni pristup odreÄ‘enoj publici putem „bloga“. Ima i kvalitetnih blogera, ruku na srce. Ali malo. Uglavnom će se „blogerski“ i „tviteraÅ¡ki“ pseudoaktivizam svesti na to kako niko nikome ne valja, „svi su oni isti“, i tako unedogled. Dragi moji online aktivisti – ako vam neko ne valja, uradite neÅ¡to sami.
Molim? Komplikovano? TeÅ¡ko? Teže od nesuvislog pljuvanja po svemu? Teže od besomuÄnog kliktanja?
Pravog graÄ‘anskog aktivizma možemo da dobijemo samo na kaÅ¡iÄicu.
Protest protiv Beograda na vodi mi je ulio neÅ¡to malo nade, žaleći Å¡to sa distance od oko hiljadu kilometara nisam bio u stanju da mu prisustvujem – ipak je bilo ljudi koji su se odluÄili da dignu ruke od kliktanja i da umesto samo ruku iskoriste i noge. Možda ima nade.
Da završim citirajući Olju Bećković još jednom:
„Koliko je ljudi bilo tamo? Deset! Moj angažman na Tviteru ne znaÄi niÅ¡ta. ZnaÄi samo da ubacimo joÅ¡ jednog da zajedno, oprostite na izrazu, dokoliÄarimo. Ako neko hoće da ozbiljno skuva ruÄak, ja ne mogu da shvatim kako će da ga skuva ako je u toku tog ruÄka napisao 62 tvita.“
1Â http://www.blic.rs/Vesti/Politika/594513/Olju-Beckovic-su-godinama-molili-da-ubaci-tvitove-u-Utisak-nedelje-a-ona-o-tviterasima-misli-ovo
2 Morozov, Evgeny. 2013. To save everything, click here: the folly of technological solutionism
Leave a Reply